Vjesnik: 15. 06. 2002.

Sad kad smo »popušili«, pit ćemo manje

BRANKO VUKŠIĆ

Pa, gledajte na što nam sliči nacija!? kazao je vidno tronuti mladi Osječanin nakon poput suze čistog poraza Hrvatske od Ekvadora. Prije nekoliko dana u zvijezde iskovani nogometaši bacili su u očaj velik dio, nakon pobjede nad Italijom, homogenizirane nacije. Navijači koje su anketirali i HTV i CCN, poraz nogometaša, odnosno, igru koja nije završila happy endom, shvatili su kao njima osobno nanesenu uvredu i izdaju, koja ih je, dakako, demoralizirala. Razočaranje se pretvorilo u bol koja je se, nakon prvoga šoka, činila gotovo opipljivom. Kao da su im nacionalni heroji - s kojima su se nekoliko dana s ponosom identificirali - zabili nož u leđa.

»Živi užas!«

»Pa, kaj je to?! Već drugu tekmu gubimo od nekakvih Indijanaca!«

»Bolje im je da se ne vraćaju!«

Jedna je grupica navijača sa zagrebačkog Jelačić placa istresla, što me posebno oduševilo, svoje razočaranje s popriličnom dozom autoironije, prisjetivši se u za njih bolnom trenutku Miroslava Blaževića:

»Sorry, sad se pokazalo da je Ćiro trener. I peder. I mi smo pederi...«

Razočaranje je, dakle, tako veliko da su se radije identificirali sa svojim nepomirljivim »neprijateljem«, a ne, primjerice, kao nakon pobjede s Italijom, s Ivicom Olićem, Alenom Bokšićem ili Mikijem Rapajićem. Idoli su posrnuli, pa će, kako bi lakše isprali svoju zabludu, u koaliciju taman i s najcrnjim vragom. Jer, tko im je za poticanje kolektivne euforije još preostao? Tek, možda (ako se oporavi i uspješno vrati) Goran Ivanišević, Janica i Ivica Kostelić. A bio je vidno uzrujan, razočaran i srdit skijaški as Ivica, koji je enormno plaćenim nogometašima predbacio nezalaganje. A, što jest, jest. Nisu izgarali na terenu. Do pred kraj su se ponašali kao da vode sedam nula.

»Da su dali sve od sebe i izgubili, nikome ništa. Ali je i postava i igra bila kukavička!« - grmio je Ivica, koji ne zna što je odustajanje i sportska nonšalancija.

Igrači su pali na koljena, a navijači na tjeme. I zato se Hrvatska napokon može vratiti »normalnom životu«, točnije, depresivnoj svakodnevici. U kojoj će se, žalosno konstatiraju u »Zagrebačkoj pivovari«, proizvodnja piva s dva vratiti na normalnih milijun boca dnevno. Nakon što smo »popušili«, piti ćemo znatno umjerenije.

A na »Nogometnoj televiziji« Zoran Vulić pokušava prodati nogometnu demagogiju:

»Lako je biti general poslije bitke. Sada je najteže dečkima...«

Ma, nemoj! A je l" im bilo najlakše i veoma ugodno nakon što ih je nacija opjevala kao narodne heroje?! Ako su tada zaslužili pohvale (tako pretjerane nisu, naravno, zaslužili), sada moraju otrpjeti kritike. Jer, i one su dio fantastično plaćenog cirkusa, za čije su funkcioniranje najvažniji debeli računi u banci. I ne treba, kao što sugerira Bruno Kovačević, još danima analizirati poraz protiv Ekvadora. Zašto? Zato što od nogometa ne treba stvarati mudrost. Pretjerano je. Kao što je pretjerano da vas život može uljepšati ili ga »u bed« baciti jedan hrvatski nogometaš ili trener.