Da je Ivić Pašalić u Haagu izgovorio krupne laži, oko toga u hrvatskoj javnosti uglavnom nema dilema. Dvojbe se pokazuju kad treba ocijeniti korisnost njegova laganja. Dugogodišnji Tuđmanov savjetnik, a danas neformalni lider HDZ-ove desnice i pripadajućih joj satelita, tvrdi kako je Hrvatsku u Haagu branio od optužbi da je u Bosni i Hercegovini nastupala kao agresor. Kaže da bi takva haška presuda imala po Hrvatsku katastrofalne povijesne, političke i materijalne posljedice.

Pašalić je Hrvatsku pokušao obraniti falsificirajući povijesne činjenice. Prva je laž njegova tvrdnja da Hrvatska nije bila umiješana u sukob u Bosni i Hercegovini, da Tuđmanova vlast tamo nije imala teritorijalnih aspiracija te da Hrvatska vojska preko granice nikada nije intervenirala. Druga je neistina da je »Herceg-Bosna« svoju politiku vodila autonomno, a ne po diktatu iz Zagreba. Treće je Pašalićevo farbanje da je Tuđman imao slabašne ovlasti, da je »samostalno donosio vrlo malo odluka«.

Notorno je stvarnost bila sasvim drugačija – Tuđman je Hrvatsku htio debljati na račun Bosne i Hercegovine, podjelom BiH utirao se put Velikoj Hrvatskoj, bosanskohercegovačke Hrvate smatrao je ljudskom građom za ostvarenje svojih planova, namještao ih je i premještao kako je htio, s ove i s one strane granice. Treba li poricati te činjenice u strahu da bi njihovo priznanje Hrvatsku moglo osuditi na plaćanje ratnih reparacija?

Principijelna bi politika morala priznati fakte, bez obzira na posljedice. U suprotnom, politika se deklarira kao prostor beščašća i kurvanja. Hrvatska bi se morala ponašati u skladu sa svojom odgovornošću. Ako je prema Bosni i Hercegovini kriva toliko da je potrebno platiti ratnu odštetu, onda je to dužna učiniti, bez obzira koliko bi joj to teško palo. Ali tvrdnje o reparacijama šire ponajprije oni koji bi htjeli zaustaviti istinu i lažima brane vlastitu kožu. Jer, teško da bi Sarajevo od Zagreba moglo tražiti naknadu ratne štete. Ako ni zbog čega drugoga, ono zato jer je Hrvatska u ratnim godinama i pomagala Bosancima, masovno je primala izbjeglice...

Suočavanje s onim što je radila u ratu s one strane granice više je potrebno Hrvatskoj nego Bosni i Hercegovini. Sarajevo bi takvo priznanje cijenilo kao znak zrelog distanciranja aktualne Hrvatske od one Tuđmanove. Ali Hrvatskoj je nužno čišćenje vlastitog pamćenja. Narodna mudrost odavno tvrdi da su u laži kratke noge. Naciji se nije moguće konsolidirati dok se pošteno ne pogleda u oči sa svojom prošlošću.

Svjedočenjem pred Haškim sudom Pašalić je svojim konkurentima u stranci uvalio optužbu da su zatajili nacionalne interese, ali je u neugodnu situaciju doveo i aktualnu vlast. Prozvao ju je kao suučesnika HDZ-ove politike. Njegova izjava da bi Sabor reagirao na Tuđmanovo samovlasno slanje Hrvatske vojske u BiH, može se tumačiti kao obrana bivšeg predsjednika, ali i kao optužba nekadašnje opozicije, a sadašnje vlasti, koja mu je u ratnoj avanturi šutnjom asistirala.