S puno medijske pompe ispraćeni su u Haag potpredsjednik Vlade Goran Granić, ministrica pravosuđa Ingrid Antičević Marinović i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Nagađalo se kako će trojka zatražiti da se u njezinim sudnicama sudi za zločine počinjene u nas – moj zločin na mojemu sudu – po sistemu svoj na svome... Međutim ništa! Tresla se brda rodio se opet Haag. S Granićeve konferencije upriličene po povratku delegacije u domovinu moglo se čuti tek nekoliko uvriježenih diplomatskih fraza, općih mjesta o tješnjoj suradnji dvaju tužiteljstava, popuni i bržoj razmjeni dokaza protiv srednje i niže rangiranih ratnih zločinaca. A i takva »tješnja« suradnja bit će preciznije dogovorena tek za mjesec dana. I »that's all folks«! Gomila riječi koje su pogubile značenje.

I nikome ništa! Umjesto stegovnog postupka i evidencijskog kartona na Burzi rada, Slavko Lozina baš kao da je jedini raspravni sudac u Splitu, dobio je delikatno suđenje – koje su međunarodni krugovi, uz ono gospićkoj skupini, proglasili »testom za hrvatsko pravosuđa«. A taj test Lozina, ako se suđenje nastavi u atmosferi u kojoj ga je započeo, nikad neće položiti. Riječ je, naime, o čovjeku kojem je očito nogomet važniji od počinjena zločina, jer čestitkama reprezentaciji započinje raspravu (možda zbog Štimca u sudnici), sucu koji dozvoljava dobacivanja optuženika, njihovo grljenje i ljubljenje s rodbinom, a jednom od branitelja – Željku Olujiću – tolerira čak i da puši u sudnici. Na njegovoj raspravi publika plješće, lupa nogama o pod, a ovaj ljubitelj nogometa koji bi možda i načinio sudačku karijeru na travnatim terenima Japana, uzvraća kako »razumi« njihove emocije... No sasvim sigurno ne »razumi« osjećaje žrtava i njihovih rođaka, suštinu svog poziva, a bogami ni to što je dostojanstvo suda. Bez ostatka, dakle, možemo reći da će Hrvatska teško s ovakvim sucima, proći kušnje na koje je međunarodna zajednica uporno stavlja, a kloniranje riječke sutkinje Ike Šarić, koja se suvereno nosi sa svim zamkama kompliciranog gospićkog slučaja zasad niti medicinski, ni zakonski nije nažalost moguće.

A da ni sutkinji Šarić od jeseni ne bude lako pobrinuli su se naši zakonodavci, pokazavši zorno koliko je političke volje da se započeti procesi okončaju uspješno. Krajem svibnja usvojene su, naime, izmjene Zakona o krivičnom postupku koje, ne bi li spriječile odugovlačenja i šikaniranje optuženika, za djela za koja se može zapriječiti kazna iznad osam godina predviđaju maksimalno 2,5 godine pritvora. To u slučaju gospićke skupine znači da Orešković i Rožić, (na koje se primjenjuje zakon iz 1991. jer je s maksimalnih 20 godina kazne po njih povoljniji), na užas svjedoka, sredinom rujna izlaze iz pritvora. Ako prvooptuženog Oreškovića pusti da se brani sa slobode, a po sili Zakona mora ga pustiti, s kojim će obrazloženjem sutkinja u pritvoru držati Norca i Grandića?

A da je bilo pameti i političke volje u izmjene bi ušla klauzula koja govori da se ta odredba ne može odnositi na one koji se terete za ratni zločin, i riječko suđenje, koje svi znalci procjenjuju kao izvrsno pripremljeno i vođeno, moglo bi biti i uspješno okončano – usprkos početnim odugovlačenjima osmislenim u odvjetničkim kancelarijama branitelja optuženih... Ovako se vrlo jednostavno može dogoditi da sav trud i profesionalnost sutkinje koju valja klonirati padne u vodu. Zbog zakonodavčevog previda, gluposti i nedostatka političke volje – i u ovom, kao i u prethodnom slučaju, mogao bi nas zadesiti Haag, a postojeća vlast ostati upamćena kao još jedan dosadni proizvođač općih mjesta i fraza bez stvarna značenja.