Opasno je zagovarati nestranačku demokraciju, očekivati da bi nestranačke inicijative mogle supstituirati stranke, kaže politolog, dr. Nenad Zakošek / Zasebnu listu za dijasporu treba ukinuti, prije svega zbog jednakosti građana pred zakonom/ Glavni razlog razočarenja je partitokratska praksa koalicije da se vlast koristi za nagrađivanje svojih pristaša ili za distribuciju položaja u državnoj upravi, javnim poduzećima i svugdje gdje postoje politička imenovanja

Politolog dr. Nenad Zakošek, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, uvjeren je da razmjerni izborni sustav u osnovi odgovara svim političkim akterima.

– Razmjerni sustav uvodi se zakonom iz 1999., čime smo se približili većini europskih zemalja. Ne slažem se s onima koji tvrde da je taj zakon išao na ruku HDZ-u, a da su neki drugi trebali njime biti izigrani. Mislim da on u osnovi odgovara svima. Uvođenje više izbornih jedinica omogućava i regionalnim strankama poput IDS-a da se kvalificiraju u svojoj jedinici, jer izborni prag nije na nacionalnoj razini, nego po jedinicama. Zato je taj zakon, uz neke korekcije, dobra osnova za dugoročno izborno zakonodavstvo.

– Nedostatak je sadašnjeg zakona, sa sustavom krutih lista, što daje preveliku moć stranačkim vodstvima. Dosad su najčešće stručnjaci tražili da se preferencijalnim glasovanjem omogući drukčiji odnos između birača i kandidata. A sad se i većina političara slaže s tzv. otvorenim listama. Što se tehničke strane tiče, ne treba to biti komplicirani sustav. Može se, recimo, omogućiti biraču da s jednim glasom glasuje za listu, a s drugim za određenog kandidata na istoj listi. Bila bi, dakle, samo dva glasa.

– Dvojben je način na koji je to danas riješeno, prije svega zbog jednakosti građana pred zakonom i proceduralne nekorektnosti samog postupka glasovanja u inozemstvu. Zato bi zasebnu listu za dijasporu trebalo ukinuti. To se možda može riješiti nekim drugim zakonom, onim o popisu birača, odnosno zahtjevom da svi birači budu registrirani u zemlji i da se svakog birača može pripisati nekoj izbornoj jedinici u Hrvatskoj. Ovako imamo neravnopravnu situaciju. Jer svi mi moramo negdje biti prijavljeni ako hoćemo glasovati, a neki naši državljani u svijetu ne moraju.

– Predizborne koalicije imaju ograničeno značenje i bilo bi dobro kad bi ih izborno zakonodavstvo destimuliralo. Jer izrazito je nedemokratski da od predizborna dogovora, a ne od preferencija birača, ovisi koliko će koja stranka dobiti mandata. U razmjernom sustavu s otvorenim listama, velikim se i srednjim strankama ne isplati predizborno koalirati. Zajedničke stranačke liste su nesigurne, jer birači mogu preferirati samo jednu stranku. A manje stranke mogu u koalicije samo tamo gdje im je dvojben prelazak praga od pet posto. Mislim da HSS može sam na izbore, jer je i dovoljno regionalno zastupljen. Zapravo, Zagreb je trenutačno HSS-u najveća boljka.

– Razumljivo je što raste antistranačko raspoloženje. Očekivanja ljudi od promjene vlasti bila su velika, a koalicija je dosad pokazala da su joj obrasci ponašanja isti ili barem vrlo slični HDZ-ovim. Glavni razlog razočarenja je partitokratska praksa koalicije da se vlast koristi za nagrađivanje svojih pristaša ili za distribuciju položaja u državnoj upravi, javnim poduzećima i svugdje gdje postoje politička imenovanja. Otud i politička apatija, osobito među pristašama koalicije. Ali iako razmjeri apatičnosti u nas izgledaju dramatično, treba reći da je to fenomen svugdje u Europi. Moderne se stranke očito percipira kao organizacije kojima je primarni cilj potraga za položajima.

Kao politolog, uvjeren sam da u suvremenoj politici ne može uspjeti ideja da se nestranačke•iste kandidiraju na izborima. Treba biti nesmiljen u kritici ako stranke iznevjere obećanja, ali je zabluda vjerovati da amateri mogu, kao natjecatelji na izborima, supstituirati stranke.