Vjesnik: 17. 06. 2002.
Crnićev »razvoj« i »reforma« Antičević Marinović na istom tragu
Dvadeset točaka Ivice Crnića »razvoja prvosuđa« i koncept reforme pravosuđa ministrice Ingrid Antičević Marinović razlikuju se najviše u – potpisima tih dokumenata/ Oboje se zauzimaju za instituicionaliziranje sudačkog doobrazovanja i upozoravaju: dosad su za ono što je predlagala Vlada, a izglasavao Sabor, posljedice snosili isključivo suci/ Traži se donošenje normi koje bi ojačale izvansudske oblike
rješavanja sporova, jer bi 36 posto spisa mogli rješavati javni bilježniciZAGREB, 16. lipnja – Prošli je tjedan Ivica Crnić, predsjednik Vrhovnog suda, sve što misli da treba reći o »razvoju pravosuđa« posložio u programskih dvadeset točaka. Prošlog je tjedna i ministrica pravosuđa Ingrid Antičević Marinović dovršila na sedamdesetak stranica koncept reforme pravosuđa, prema zadatku zaprimljenu prije mjesec dana u Vili Prekrižje.
Iako je oštrom novinarskom konferencijom na račun ministrice Crnić stvorio dojam da se ograđuje od učinka radne skupine (ministrica, Arlović, Bajić, Crnić), da čak istupa iz toga sastava, pisani učinci »zaraćenih strana« razlikuju se većinom samo prema potpisu.
Zato, kad vjerojatno ovoga tjedna Račan sazove novi sastanak na Prekrižju (to je bilo i njegovo američko obećanje dato nakon razgovora u Washingtonu) pred sobom će možda imati dva papira, ali dosta je čitati samo jedan.
I ministrica i predsjednik Vrhovnog suda govore o »efikasnu popunjavanju sudova sucima i sudskim savjetnicima«. Jedino što ministrica raspolaže podatkom da se od njena dolaska u Ministarstvo, a nakon zakonskih nevolja i natječajnih ponavljanja koji su pratili mandat njena prethodnika Stjepana Ivaniševića, prošlih mjeseci u hrvatskim sudovima zaposlilo 228 pravosudnih dužnosnika, savjetnika i činovnika, a tom broju valja dodati i sudske vježbenike. Potonji su budućnost sudova, jer je riječ o diplomantima prava koji prije dobivanja sudačke licence moraju 18 mjeseci stažirati i učiti za pravosudni ispit.
A kad je već o sudačkom učenju riječ, Crnić i ministrica predlažu instituicionaliziranje doobrazbe, Ingrid Antičević Marinović to zove čak Pravosudnom akademijom. Zajedničko zauzimanje za osiguranje potrebne stručne literature i ostalih izvora prava nužnih za kvalitetno suđenje, Crnić nadograđuje prijedlogom da se pri Vrhovnom sudu osnuje Centar za sudsku praksu.
Zaključno, šef sudstva i šefica resora, traže mogućnost da se za specijalizirane predmete zaposle eksperti koji bi sucima pomogli u razumijevanju sporova o kojima trebaju odlučiti.
Ojačati izvansudsko rješavanje sporova
Naravno, mnogo toga ovisi o zakonima. Zato se traži donošenje normi koje bi ojačale izvansudske oblike rješavanja sporova. Ministrica je izračunala da u godišnjem priljevu novih predmeta 36 posto spisa otpada na slučajeve koje bi mogli rješavati javni bilježnici. Time bi se u konačnoj bilanci za 2001. godinu broj neriješenih predmeta smanjio sa 1,2 milijuna na samo 188.000.
Najveći dio obaju materijala posvećen je, dakako, novcu. Iskustvo iz završnice lanjskoga proračunskog dogovaranja kad je pravosuđu namijenjena sitna stavka, nesrazmjerna očekivanjima sudova, ponukala je i ministricu i Crnića da na vrijeme ponude okvire sudačkih troškova.
Od plaća za sudačke savjetnike i činovnike, do zajedničkog zahtjeva za zakonskim povratom dodatka sucima od 0,5 posto za svaku godinu staža, ukinutim krajem devedesetih. Nadalje, prvi put su na jednom mjestu pobrojene sve stare i ruševne zgrade, tijesne sudnice i trošni krovovi. Detalji tih rekonstrukcija izvedeni su čak do ocjene stanja instalacija za struju i odvodnju.
Popis od nekoliko stotina sudova i državnih odvjetništava u stotinjak gradova služi Ingrid Antičević Marinović i Ivici Crniću da sugeriraju početak rasprave o reformi mreže sudova.
Osnovni cilj bi bio razgradnja sudskih mastodonata, u Zagrebu prije svega, a potom i u Splitu, te širenje mreže zemljišnoknjižnih odjela. Isto se tako u oba dokumenta traži proračunska samostalnost pravosuđa i ravnopravnost u proračunskim pregovorima s izvršnom i zakonodavnom vlašću.
Međutim, nazvati te zahtjeve ucjenom i isključivim svođenjem reforme na visinu pravosudne kvote u državnoj blagajni je čista zlonamjernost. Jer iz te financijske ravnopravnosti (a ne ekskluzivnosti sudačke kune) proističe i drugi golem problem na koji ministrica i sudac Crnić upozoravaju: dosad su za ono što je predlagala Vlada, a izglasavao Sabor, posljedice snosili isključivo suci.
Sudačka svakodnevica upozorava da bi trebalo razmotriti brojnost zakonskih prekršaja i ustanoviti s kojim to ljudima, bez dodatna zapošljavanja, se povećani opseg poslova iz novih propisa misli ostvariti. Procesna disciplina stranaka (odzivanje pozivima, na primjer) povjerena je pošti, iako se već dugo predlaže da to čine sudski dostavljači ili barem vojni ročnici na civilnom služenju roka. Od Vlade i Sabora se traži da se pozabave i takvim problemima.
Trebalo je doći do zida pa da se mnoge notorne stvari iz pravosudne svakodnevice pretvore u razvojni koncept. Oklijevanje pravosuđa, neodlučnost Ministarstva, zanemarivanje u Vladi i zakonodavne zastupničke intervencije prisilili su oba autora da se u konceptima bave i banalnostima poput padanja žbuke s fasade Županijskog suda u Zagrebu. A ta žbuka već pada četiri-pet zima.
Vlado Rajić