Da biste javnosti razgovorom predstavili Slobodana Praljka, trebate se dobro pripremiti. Pronaći mu slabe točke (a ima ih, unatoč tri završena fakulteta i impozatnoj biografiji po kojoj bi, ponavljam, Ameri već odavno snimili film) pročitati sve što je on rekao, što su o njemu rekli, temeljito se informirati što je radio i u čemu jest a u čemu nije sudjelovao. U protivnom je neugodan. I po sebe i po okolinu. Verbalno ujeda, ma koliko god to bilo i za njega i za medij - odnosno, publiku - kontraproduktivno. Zato, misli li Aleksandar Stanković ponoviti pristup »Nedjeljom u 2« onom s generalom Praljkom, pametnije mu je da se ostavi jalova posla. Početi emisiju pitanjem »Jeste li vi srušili stari most?« priliči osrednje inteligetnom pučkoškolcu, kojem su - jer često markira s nastave - prijatelji podvalili. Od tog banalnog, u novinama, na radiju i televiziji tisuću puta ponovljenog pitanja, sve je krenulo u krivom smjeru. A njime je Stanković mislio poantirati?!

Ili, možda, izbaciti Praljka iz takta. Što mu je uspjelo. I zato smo gledali očajno nervoznu i praznu emisiju. Zbog nepripremljenog Stankovića, koji ratu pristupa - u pravu je Praljak - kao receptu za kolače, zbog nervoznog Senada Alića iz »Slobodne Bosne« koji se prema Praljku odnosio čas kao tužitelj (druge, neprijateljske strane) čas kao pristrani sudac te zbog globusovca Gordana Malića koji je (valjda iz puke kolegijalnosti) podlegao lošoj atmosferi, ova je emisija bila daleko gora od one o nogometu. Na HTV-u se, vidite, uvijek može još niže.

Zašto je pak Stanković dopustio Praljku da drži lekcije o tome kako emisiju voditi i urediti? Zato što se u potpunosti izgubio. A izgubio se zato što nije znao sublimirati niti jedan problem, što pitanjima nije Praljku - a što je najvažnije - ni gledateljima dokazao da vlada kompleksnim odnosima u BiH ratu. U reportaži kojom se pokušalo portretirati Stankovićeva gosta, čuli smo da je čak pet generala odbilo govoriti s izgovorom da je Praljak nezgodan tip. S njim je teško izaći na kraj. Ta upozorenja Stanković nije shvatio ozbiljno, pa nije znao s kim će, na koji način i zbog čega u verbalni boj.

Pokušavam iz dana u dan ali, priznajem, ne uspjevam baš uvijek do kraja odgledati Nogometnu televiziju. Zbog tisuću razloga. Jedan je pretenciznost s kojom se pristupa ama baš svakom segmentu showa zvanog Svjetsko nogometno prvenstvo. Najneshvatljivije pak mi je natjecanje komentatora amatera, koji su uporni u nakani da što nakaradnije oponašaju svoje idole, od legendarnog Mladena Delića, do, recimo, Bože Sušeca ili Ivana Blažička. Natjecatelji ne shvaćaju, na žalost, svojih nekoliko minuta pred kamerama kao igru, već - nošeni ni na čemu osnovanom ambicijom da će baš oni već sutra postati tv zvijezde - priliku da svoj zamijene poslom Renea Bitorajca ili Mirka Fodora. I zato se natjecanje pretvara u tragikomediju od koje jedino stradaju gledateljeve uši. Naime, čim se dočepaju mikrofona, svi se nesuđeni nogometni komentatori počinju derati kao da Danijela Trbović Vlajki i Barbara Kolar s njih skidaju kožu mesarskim nožem.