Samo jedan američki nosač na nuklearni pogon, s pripadajućim borbenim letjelicama, nekoliko tisuća članova posade i mornaričkim pilotima, kad je do kraja nakrcan i spreman za »mirovnu misiju«, vrijedi 20 milijardi dolara, što je nešto više od ukupnog bruto proizvoda čitave Hrvatske / U uvjetima kad Bushova administracija funkcionira kao hladnoratovska vlada bez hladnog rata, pojedine terorističke skupine definiraju se kao »strateški protivnici«, a američke oružane snage pripremaju se kao da će sutra izbiti svjetski rat

Pokopavši i službeno stari sporazum o protubalističkim projektilima (ABM) iz 1972. godine, Amerikanci su započeli montirati svoj novi globalni proturaketni sustav koji ima tri dimenzije: u svemiru se povezuju satelitski uređaji predviđeni za rani nadzor i navođenje, na kopnu se podižu nove radarske postaje i raketni lanseri (najviše na Aljasci), a na moru se svi veći američki borbeni brodovi osposobljavaju za nošenje raketa za presretanje suparničkih balističkih projektila.

Cijena proturaketne zaštite od 64 milijardi dolara koje se prošle godine činila nerazumno visokom, danas, kad američka vlada raspolaže s vojnim proračunom od skoro 400 milijardi dolara, i neće biti neki poseban napor za SAD. Aritmetika američke moći na vojnom planu temelji se upravo na neiscrpnim financijskim sredstvima koja su tolika da protivniku već u startu nameću neravnopravnu utakmicu. Tako skup i tehnološki zahtjevan protubalistički obrambeni sustav ne može si priuštiti više nijedna zemlja svijeta, čak ni savezi bogatih država.

Zapravo, sve ovo podsjeća na vrijeme Rima i djelovanje prokonzula koji su u ime carstva uredovali po onda poznatom svijetu. Naime, globalna vojna mreža SAD-a, kojom iz Washingtona upravljaju šefovi Glavnog stožera, ima četiri zapovjedništva: Centralno, Pacifičko, Južno i Europsko, a svakim od njih upravlja glavni zapovjednik (CINC). Ova suvremena verzija rimskih prokonzula pokazuje da uz vojnu vodeći američki generali imaju i političku moć, jer su sva četiri regionalna zapovjedništva uistinu zamišljena kao koncentrati moći američkog ratnog stroja. Ona su središta utjecaja koji se širi čitavim svijetom: milijunskim iznosima financiraju sve što je u američkom interesu, posebice strateške institute u drugim zemljama, raspolažu s vlastitim obavještajnim centrima, organiziraju međunarodne konferencije i vode operacije, svako zapovjedništvo na svojoj golemoj pozornici.

Ti američki prokonzuli imali su tijekom drugog mandata Billa Clintona često veći međunarodni utjecaj nego većina američkih diplomata. Praznine u Trećem svijetu (Indonezija, Srednji istok, Afrika, središnja Azija, Kavkaz) zapravo popunjava Pentagon, a njegova mišljenja značajna su i u ukupnom američkom angažiranju u sukobima niskog intenziteta. S novim protubalističkim obrambenim sustavom (NMD), ruku na srce, Amerikanci će svoju moć moći provoditi bez ograničenja. Uostalom, takva je i vizija Georgea W. Busha. Njegovi postupci, sastav užega kabineta i izbor ključnih ljudi administracije u Washingtonu D. C. pokazuju da će u prvom desetljeću 21. stoljeća SAD svima nametati svjetski sustav ustrojen isključivo na odnosu snage, bogaćenju i iskazivanju takva prestiža na svim razinama. Irak, Iran, Al Qaida, čak i tzv. kineska prijetnja služe kao izgovor za »high-tech« vojnu mobilizaciju koja bi i ubuduće Pentagonu osiguravala ne manje od 350 milijardi dolara godišnje, što je više od zbroja vojnih proračuna svih potencijalnih protivnika SAD-a.

Kud su odvela iskušenja Sjedinjenih Država kao svjetske »super-države« najbolje pokazuje i ova usporedba: samo jedan američki nosač na nuklearni pogon, s pripadajućim borbenim letjelicama, nekoliko tisuća članova posade i mornaričkim pilotima, kad je do kraja nakrcan i spreman za »mirovnu misiju«, vrijedi 20 milijardi dolara, što je dvije trećine vojnog proračuna Velike Britanije ili nešto više od ukupnog bruto proizvoda čitave Hrvatske (2000. godine iznosio je 19,4 milijardi dolara).