Koferi u kojima je preneseno Miloševićevo blago", "Milošević, na Cipru su novci srbijanskog Telekoma", "Milošević, nestali i talijanski novci", to su tri naslova u tri dana koliko list Corriere della Sera posvećuje nalazima o Miloševićevu blagu. Nalog za istragu podnijela je glavna tužiteljica Međunarodnoga kaznenog suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije Carla del Ponte, a posao istraživanja financijskog djelovanja bivšega jugoslavenskog predsjednika obavlja financijska tvrtka Norvežanina Mortena Torkildsena.

Talijanski list je došao u posjed prvih izvješća Torkildsenove istrage upućene Haagu iz kojih se vidi da je najmanje 650 milijuna eura dospjelo na račune koji se mogu povezati sa Slobodanom Miloševićem. Najjednostavnije je objasniti način na koji su talijanski novci za kupnju 29 posto dionica srbijanskog Telekoma stigli u blagajnu navodnih Miloševićevih tvrtki na Cipru, a na taj način je "poslovalo" gotovo 200 talijanskih tvrtki sa "srbijanskima" i više stotina u svijetu.

Samo dva tjedna poslije dolaska talijanskog novca u tu europsku banku u Atenu, oni su podijeljeni na tri dijela od po oko 160 milijuna eura i upućeni na tri tvrtke osnovane na Cipru. Te tri tvrtke tzv. off shore osnovane su lažno pod imenima drugih osoba koje nisu imale nikakvog utjecaja na poslovanje same tvrtke, a za račun Miloševićeva klana. Po 160 milijuna eura upućeno je u tvrtke Browncourt, zatim u Hillsay Marketing i Vericon Management, a tko su "vlasnici" tih tvrtki?

Radmila Budišin je fiktivni vlasnik tvrtke Browncourt (i još jedne Antextol), ali kako je rekla istražiteljima, te su tvrtke otvorene bez njezina potpisa, njezina znanja i odobrenja te nema nikakvu kontrolu nad njima od lipnja 1995. godine. Istražitelj Torkildsen u izvješću Haaškome sudu piše kako je Radmila Budišin daljnja rođakinja pokojnog supruga Borke Vučić, a Borka Vučić je bila šefica Beogradske banke koja je vukla sve konce "poslovanja" Miloševićeva klana, te je očito i osnivala s posuđenim imenima tvrtke po svijetu preko kojih je prebacivala novce da bi im zamela trag. A upravo novac je gotovo jedina stvar koja na svijetu ostavlja trag i slijedeći ga, može se otkriti svaka malverzacija i svako "poslovanje".

Ljiljana Radenković je drugo ime posuđeno koncem 1995. godine, pod čijim je imenom osnovana tvrtka Antextol, a Zagorka Crović je ime pod kojim su otvorene tvrtke Hillsay i Vericon na koje su stigli i talijanski novci od kupnje srbijanskog Telekoma. I ona prema mehanizmu koji je opisan u izvješću vještaka Torkildsena nije znala ništa o bankarskim operacijama i "njezinim kompanijama" koje su primale novce iz drugih banaka. Novac s Cipra je zatim odlazio u druge zemlje, SAD, Austriju, Lihtenštajn, Luksemburg, gdje su ili kupovane tehnologije, oružje i drugo, ali i gdje je ostajao ili bio prebacivan novac na druge račune za vlastitu upotrebu.

Jednu tvrtku Neocom na Cipru je imao, ili ima, i Slobodanov brat Borislav Milošević, zatim jedna je Aviatrend otvorena na Gibraltaru, druga Nitrako u Panami, itd., a onda su kupovana naoružanja u Izraelu, preko tvrtki Elop, M.T.D., Nogalite, Itl., zatim u SAD-u AM General Corp i Bell Helicopters, zatim u Rusiji Aviatrend te u Ukrajini Ukrinmash i Ukrspets Export. Prema izvješću upućenom Haaškome sudu samo je Neocom Borislava Miloševića navodno utrošio 7,5 milijuna eura za kupnju oružja u Izraelu, Rusiji itd.

Preko više od 50 tvrtki i zemalja kolalo je Miloševićevo blago koje sada razotkriva Carla del Ponte, inače poznati stručnjak, dok je još bila u Švicarskoj, za praćenje mafijaškog novca. Novac uvijek ostavlja svoj trag i dovodi do njegova vlasnika ili imena pod kojim se pravi vlasnik krije. Za dolazak vjerojatno i do nekih "sumnjivih" poslova obavljenih i u Hrvatskoj i preko Hrvatske, s raznim off shore tvrtkama također bi trebalo pratiti trag koje je ostavio novac.