Ozbiljna i efikasna diplomacija ne može počivati na nekoliko pojedinaca. Ona traži sustav. Što je politička klima primitivnija, ona se sve više personalizira. Kad u vodu padnu svi valjani argumenti, onda se ljudi mogu blatiti i zbog osobne antipatije. Ili zato jer su pametniji

Baš kad smo pomisliti da su se u hrvatskoj diplomaciji stvari malo smirile, nedavni tekst u jednim dnevnim novinama zaprepastio je Zrinjevac. Autor teksta optužio je nekolicinu hrvatskih diplomata - Vladimira Drobnjaka, veleposlanika pri EU, Joška Para, pomoćnika ministra, drugog čovjeka u Bruxellesu Andreja Plenkovića, Olgu Kresović-Rogulju, stručnjakinju za granice i susjedne zemlje, da rade protiv državnih interesa i da vuku poteze premijeru i predsjedniku države iza leđa.

Nije potrebno znati sve tajne diplomatskog posla pa da ovakva vijest izazove sasvim prirodnu reakciju - ako je tomu zaista tako, onda te diplomate treba odmah smijeniti. Prema najbanalnijoj definiciji, diplomati su samo oruđe u rukama vanjske politike jedne zemlje i njihov je zadatak tu politiku - u kojem god ona smjeru išla - provoditi. Ovaj skandal, međutim, nije se dogodio u nekoj uređenoj europskoj zemlji. I dalje se, naime, nalazimo u Hrvatskoj.

U našoj zemlji diplomacija se deset godina stvarala na »ho-ruk«, a početkom devedesetih u nju je ušlo svega. Hrvatski diplomati postali su oni koji nisu znali »beknuti« nijedan strani jezik, oni koji su u ovome poslu vidjeli izvanrednu priliku da stave nešto sa strane u džep (netko manje, netko više), da malo putuju i zapravo ne rade ništa, oni koji su tamo došli isključivo po partijsko-HDZ-ovskoj liniji, ali i nekolicina mladih, obrazovanih i pametnih ljudi koji su imali želju nešto učiniti.

Odjednom su se upravo takvi rijetki profesionalci-diplomati našli na meti medijskog napada. U posljednjih deset godina imao sam se prigodu u više navrata uvjeriti da je Hrvatska upravo zbog znanja i vještine tih ljudi - sad napadnutih - izbjegla sankcije. Oni su bili ti koji su u inozemstvu morali objašnjavati neobjašnjive poteze bivšega režima.

Sve navedene diplomate bivši je režim smatrao narodnim neprijateljima. Pratilo ih se i prijetilo im se telefonom. Zbog njih su se u tadašnjim režimskim novinama naručivali tekstovi protiv diplomacije. No, sad su odjednom isti ti ljudi ponovno prozvani. Zašto? Hrvatska je nakon promjene vlasti ostala i dalje sramotno partitokratska država. Neki novopečeni partijski diplomati postavljeni na Zrinjevcu odmah su one zatečene proglasili ostacima starog režima, a u najboljoj maniri prošlih vremena ljudi su označavani kao američki igrači, izdajnici hrvatskih interesa, talijanski špijuni...

Nakaradno su shvatili i ulogu medija. Zakopani u rovove prema načelu »mi i oni« dvije su godine duboko uronjeni u tradicionalnu hrvatsku paranoju stalnih zavjera, pa su svaku medijsku kritiku shvaćali kao namještenu igru onih drugih. To je krivo, bezobrazno i podcjenjivački prema novinarstvu. Valjda su zbog toga i mislili da trebaju »vratiti udarac« - putem novina.

Tko su, dakle, Vladimir Drobnjak, Joško Paro, Andrej Plenković i Olga Kresović-Rogulja? Kvalitetni i disciplinirani državni službenici. Za širu javnost to uopće nije važno. Za hrvatsku vanjsku politiku jest. A ako netko želi provjeriti tko je tko u hrvatskoj diplomaciji, i to u širim razmjerima, dovoljno je da poviri u popise uzvanika ključnih svjetskih zemalja. Spomenuta imena će tamo sigurno naći. A ponajmanje će biti onih koji su se veselili objavljenom tekstu.

Ozbiljna i efikasna diplomacija ne može počivati na nekoliko pojedinaca. Ona traži sustav. Što je politička klima primitivnija, ona se sve više personalizira. Kad u vodu padnu svi valjani argumenti, onda se ljudi mogu blatiti i zbog osobne antipatije. Ili zato jer su pametniji.