Kada je 1998. godine prvi put održana sjednica Međudržavnog vijeća za suradnju između Hrvatske i BiH, odnosi dviju država bili su daleko od "idealnih"; vladajuće garniture u Zagrebu i Sarajevu pod pritiskom međunarodnih predstavnika, koji su samo nekoliko godina prije uspjeli ostvariti "nemoguću misiju" u BiH u mirovnom smislu i okončati sukobe daytonskim sporazumom, morala je pronaći neki način komunikacije na najvišoj razini, premda su motivi za to s obje strane bili ako ništa, onda barem neiskreni. Do promjene vlasti u Sarajevu i Zagrebu, takva je sjednica održana samo jednom. Poslije su na Međudržavno vijeće svi zaboravili, a i oni koji su ga po prirodi svojega posla trebali s vremena na vrijeme "izvlačiti" iz prašine, redovito su imali nekih drugih (važnijih?) obveza.

Situacija se u pogledu odnosa Hrvatske i BiH u idućim godinama promijenila, ali su problemi ostali. U međuvremenu, Hrvatska je odustala od posebnih odnosa s Federacijom BiH, želeći tako potvrditi čvrstu opredijeljenost za jedinstvenu i cjelovitu susjednu zemlju, ali to što su hrvatski dužnosnici i sam politički vrh češće boravili u Sarajevu i bili redovito dočekivani srdačno i prijateljski (jednako je bilo i u zagrebačkim susretima), nije moglo tek tako, preko noći i bez nekog većeg truda i zalaganja, riješiti probleme.

Nemali problemi na sceni su i danas, nakon što je Međudržavno vijeće šesti put zasjedalo; rješenje za luku Ploče još uvijek se ne vidi, Hrvatska kasni u pogledu rješavanja Sporazuma o dvojnom državljanstvu, kao i onog o pitanju imovinskopravnih odnosa. Možda je baš zbog tog razloga aktualni predsjedatelj Predsjedništva BiH Beriz Belkić odlučio predložiti promjenu poslovnika Međudržavnog vijeća koje bi, jednom kada se reforme provedu, prestalo biti savjetodavano tijelo, svojevrsno "vijeće mudraca" koje bi upozoravalo na ono što ne valja i takve poruke delegiralo nižim razinama, nego bi se uključivanjem predstavnika vlada to što ne štima u odnosima dviju država na licu mjesta i rješavalo. Zato se nagađa da Belkićeva inicijativa, podržana i od ostalih članova Vijeća, ide upravo upravo na to da u sastav toga tijela uđu premijeri obiju država koji su ključni donositelji odluka i koji puno problema mogu pomaknuti s mrtve točke.

Iako su oni koji su očekivali da će upravo odrađena sarajevska sjednica donijeti neke konkretne pomake uglavnom ostali razočarani riječima njezinih sudionika kako su "probleme detektirali, ali nisu o njima posebno razglabali", te su mogućnost promjene najprije poslovnika, a onda i sastava Vijeća, prokomentirali riječima da sve to ide u pravcu one narodne "Brigo moja prijeđi na drugoga", ipak bi pokušaj razbijanja žabokrečine mogao bi dati konkstruktivan poticaj i u Zagrebu i u Sarajevu. Za Hrvatsku i BiH, dvije države — od kojih je svaka unutar svojih granica opterećena vlastitim problemima, od gospodarskih do političkih — upravo subinski orijentirane jedna na drugu, iznimno je važno da neriješene teme i pitanja budu privedeni "happy endu" prije nego okoštaju ili se možda i razbuktaju. Hrvatska o tom pitanju već ima jedno nemilo iskustvo koje se ne bi trebalo ponoviti — pograničnu i naftnu epizodu sa svojim zapadnim susjedima, Slovenijom.