Znate li tko je Pavao Komadina?

Ne znate, naravno.

Nit" pjeva, nit" - sad je to najaktualnije zanimanje na svijetu - igra nogomet, nit" je političarska zvijezda kalibra Pašalića, Arlovića, Budiše ili Đapića, nit" glumi u »Našima i vašima«, nit" vam se svakodnevno ukazuje s Prisavlja.

Zato što se proslavio izjavom da mediji, a ne loše ceste, tjeraju turiste iz Hrvatske. Taj popriličan komad iz Komadininih ustiju izvaljene gluposti i ne bi bio vrijedan pažnje da se ne radi o zamjeniku ministra prometa i veza. Po njemu, da nema zločestih novinara koji pišu o hrvatskim kozjim stazama što vode k Jadranu, turisti i ne bi primijetili rupe, ni zastoje, deset kilometara duge kolone, krkljanac na naplatnim kućicama, cestarske radove usred sezone (tako će se u Sinju voziti jednim trakom do 1. srpnja) i tristo drugih čuda kojim Komadina i njemu slični uveseljavaju turiste. I domaće i strane. Dakle, nije Komadina Pedro, Pedro su novinari. Novinari, a ne Vlada, tjeraju strane ulagače iz Hrvatske. Jer ne bi lovaši iz zapadne, nama strane, civilizacije ni primijetili da Lijepa naša za otvaranje bilo kakvog biznisa u Hrvatskoj od njih traži tisuću potvrda, dozvola i suglasnosti te duplo veće pristojbe nego Mađarska.

A rješenje se, bogme, nazire. I vrlo je jednostavno, gotovo bezbolno. Treba ukinuti medije, a novinare, umjesto turista, istjerati iz Hrvatske. Na bauštelu. Pa nek" nauče posao. Kad to Vlada učini, javnost će informirati - Komadine. I neće cjepidlačiti rupama, metežom, bespravljem ili kriminalom. Postat ćemo, kako je to već sugerirala supruga jednog bivšeg ministra (turizma), pravi raj na Zemlji.

Sličnih se zabluda ovlaš dotaknuo i Denis Latin pitajući se u svojoj »Latinici« kako nas Hrvate i našu zemlju Hrvatsku, turističku, vide drugi. I kako nas vide?! Uglavnom nikako. Ne znaju da postojimo. Ni mi ni država, za što nisu, naravno, krivi Vladini činovnici poput Komadine, nego novinari. Jer upravo oni ne daju da se Hrvatska reklamira poput Coca-Cole, kao što je to predlagao i prije »Latinice« elokventan i pragmatičan Dražen Vukov-Colić, ne tako davno ugledan novinar, a danas, vjerujem, jednako uspješan hrvatski veleposlanik u Beču. Mada je u »Latinici« uz dijagnostiku opće prakse iznjedreno nekoliko zanimljivih prijedloga - koje, naravno, nitko iz vlasti neće šljiviti pol posto - ponovljen je, i to nekoliko puta, stereotip koji nezasluženo diže perje, recimo, nogometašima. Jer, za njih se govori da su najbolji ambasadori Hrvatske. Bolji i od Vukova-Colića te Račana i Mesića na entu potenciju. Svi, kažu, znaju za Šukera. Što, naravno, nije točno. Znaju za njega tek oni koji su zaslijepljeni nogometom. No, i da svi znaju za Hrvatsku samo po Šukeru, Bobanu ili Prosinečkom, koja korist od toga? Koliko su porasle strane investicije nakon što su nogometaši osvojili brončanu medalju u Francuskoj? Nisu, naravno, ni porasle, a ni pale. Po tom nakaznom stereotipu o nogometašima ambasadorima, Argentina i Brazil trebale bi biti zemlje bez ijednog problema, a Švicarska na prosjačkom štapu. A, zamislite, obrnuto je.