Direktor SENSE, South East News Service Europe, Zekerijah Smajić tu je agenciju osnovao u rujnu 1998. godine jer, kaže, kao dopisnik sarajevskog Oslobođenja iz Bruxellesa, unatoč najboljoj volji, nije mogao zadovoljiti sve veće zahtjeve za informacijama medija iz zemalja bivše Jugoslavije. Pokazalo se da treba napraviti specijaliziranu agenciju za praćenje događaja koji se u političkom, vojnom i gospodarskom smislu odnose na područje bivše Jugoslavije, odnosno jugoistočne Europe. Sjedište SENSE je u Sarajevu, a dvije jake redakcije nalaze se u Bruxellesu, odakle se prate aktivnosti EU-a, NATO-a i ostalih institucija sa sjedištem u tom gradu, te Haagu, koja isključivo prati rad Haaškog tribunala.

- Mi smo komercijalni projekt i naš se video, fono i generalni servis prodaju. Jedino što ne prodajemo je tjedna videokronika s Haaškog suda "TV-Tribunal" koja se preko satelita prenosi svakoga petka u 21 sat i traje 15-17 minuta. To je besplatna emisija i može je preuzeti tko god poželi, bez ikakve naknade. Osim toga, tu je i polusatna večernja radioemisija "Radio Sense" koju stvara naša ekipa dopisnika iz Bruxellesa. Te programe preuzimaju sve zemlje jugoistočne Europe, osim Hrvatske i Slovenije, gdje nismo ni pokušavali jer je u pitanju jezična barijera. Osim toga, svi relevantni slovenski mediji imaju svoje stalne dopisnike u Bruxellesu jer Slovenija ima poseban status u okviru europskih integracijskih procesa, pridruženi je član EU-a i očekuje se za dvije godine da će biti i punopravna članica.

- Ni ja se ne prestajem čuditi i nemam odgovor, premda sam ga pokušavao dobiti. Istrajavam na njegovom dobivanju i ponovno ću posjetiti sva relevantna mjesta u Zagrebu, a ako ni tamo ne bude efekta, razgovarat ću s regionalnim i lokalnim medijima. Teško je shvatiti da ne žele emitirati vrlo skup TV proizvod, koji dobivaju bez naknade i na kojega nitko od početka emitiranja, od optuženih do sudaca i branitelja ili politike nikada nije imao profesionalne zamjerke. Ostaje mi jedino zaključak da je zapreka emitiranju jedino nečiji politički stav. U tom slučaju s kolegama u Hrvatskoj treba identificirati tko je zagovornik takvog političkog stava.

- Opet, ni kao čovjek, ni kao novinar ne mogu shvatiti kako Hrvatska, demokratska zemlja, koja je potpisala Sporazum o stabilizaciji i priduživanju i koja je mnoge propise prilagodila Europi nema ni jednog jedinog stalnog dopisnika u Haagu koji bi izvještavao o procesima pred Haaškim tribunalom, bez obzira na to o kome se radi. Tu je riječ o pravdi, istini i najtežem zločinu. Hrvatska bi iz činjenice da postoji Haag, i da će se u Rimu osnovati stalni sud, morala kroz dnevno izvještavanje sudjelovati u tom povijesnom procesu obnove pravne teorije i prakse, educiranju novinara i svoje javnosti. Država mora osigurati neke preduvjete, pomoći medijima da pošalju izvjestitelje. Siromašnije redakcije mogle bi se udružiti i poslati jednog vrsnog novinara, educiranog i motiviranog za takvo izvještavanje, a iskreno ću reći da sam u Haagu susretao mnoge novinare koji bi prije otišli nego došli, a to se ne radi tako. Brisel, u kojemu se odvijaju politički, i Haag, kao središte pravnog procesa, ne mogu se odvojiti jedan od drugoga.

- Kao novinar davno sam naučio da je svaki medij, tiskani ili elektronski, istodobno informativni, edukativni i rekreativni. To su tri temeljna stupa svakog medija, pa iz toga i proizlazi i uloga novinara.

Što se tiče izvještavanja o aktivnostima Haaškog tribunala i uopće o ratnim zločinima, najtežim kaznenim djelima, ono je bitno stoga što je to na prostorima od Makedonije do Slovenije pojava koja nikada nije bila pravno sankcionirana. U II. svjetskom ratu ratni zločini su sankcionirani u Nuernbergu i u Tokiju, ali na ovim prostorima ne. Osim toga, to je novina i za međunarodnu pravnu praksu, a posebno za naša nacionalna pravosuđa. Dakle, svi zajedno smo u procesu edukacije.

- I te kako je važno koristiti precizne termine, jer nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže. Jako je važno za novinara da je stalno u edukativnom procesu i zato što ni jedan slučaj na Haaškom tribunalu ne naliči prethodnom. Svi su slučaj za sebe, iako su svi optuženi za ratni zločin, ali ne za iste zločine, za ista kaznena djela. Netko je optužen za genocid, netko za kršenje ljudskih prava, Ženevskih konvencija, netko za sve, a kako kažete, svatko se od njih našao u različitim okolnostima u kojima se zločin dogodio, a što je relevantan faktor pri odmjeravanju kazne.

- Dobro je da ste potaknuli tu dimenziju. Kada smo govorili o edukaciji, to ne znači da se radi za danas, nego je naša obveza da svoje informacije, svijest i znanje prenosimo na druge, nove ljude. Važno je da nove generacije novinara, i uopće nove generacije, na početku karijere shvate ozbiljnost i značaj, specifičnost tog fenomena ratnog zločina. Netko tko danas ima dvadesetak godina i možda ga ta tema uopće ne zanima, naći će se u situaciji da se za 10-15 godina njome počne baviti.

- Prvi predsjednik Haaškog tribunala, talijanski pravni ekspert Antonio Cassese, profesor na sveučilištu, znajući praznine u edukativnom procesu u Italiji, imao je takvu incijativu. Pojavile su se mnoge knjige od kojih se neke prevode i na naše jezike, pa se na osnovi prakse Haaškog suda izvlače znanstvene teze u primijenjenom međunarodnom pravu, posebno anglosaksonskom koje je na ovim prostorima gotovo nepoznato, a nije ni primjenjivano.

- I ja se stalno bavim tom vrstom psihološkog promišljanja i postavljam si pitanja što je u glavama tih ljudi, koji je to poriv da ih tjera na takva monstrumska djela? Kakve su to strasti da ljude tjeraju na ubijanja? To ne mogu objasniti ni psiholozi ni psihijatri.

- Da, promijenjene su okolnosti u kojima se oni nalaze. Prije Sheveningena gledali su se preko političke govornice ili ciljnika, a sada se gledaju u striktno jednakim uvjetima. Za sve vrijede ista pravila bez izuzetka. Ta jednakopravnost u haaškom pritvoru govori da su svi pred zakonom jednaki, i Slobodan Milošević, koji je bio svemoćni vlastodržac i čak mislio da može uništiti NATO, i Landžo koji je bio neki stražar, ili Goran Jelisić-Adolf koji je u Brčkom, u logoru Luka, ubijao ljude, a prije rata je bio besposličar.