Nije novost da je po međunarodnim mjerilima Hrvatska visoko korumpirana država. Nadbiskupova pouka imala bi veću težinu kad bi Crkva i osobnim primjerom pokazala kako se protiv korupcije boriti. Ali, Kaptol je odšutio činjenicu da su karmelićanke u Mariji Bistrici prihvatile dva milijuna njemačkih maraka, kojima ih je svojedobno, tuđim novcem, darivao Tuđman. Kako je u ovom listu već primijećeno, nema nikakvog znaka da bi se odluka o primanju te donacije mogla preispitati, ni nakon što se saznalo da je riječ o sredstvima namijenjenim potrebama države.

Nezadovoljstvo ide na račun bivše ali i sadašnje vlasti. Tuđmanovoj se ekipi u zasluge broji ostvarenje države. No, državu su u slomu svijeta komunizma dobile i druge nacije, čak i one koje takve ciljeve sebi uopće nisu postavljale. Kao krucijalno se pitanje postavlja ono kako tretirati Tuđmanovo negativno naslijeđe. Je li riječ o neželjenim ali neizbježnim anomalijama, koje su u usporedbi s postignućima minorne i koje će se s vremenom lako ispraviti? Ili su greške izraz pogrešne politike i još uvijek težak uteg na nogama Hrvatske?

Domaća javnost Tuđmanu najviše zamjera pljačkašku privatizaciju, koja je osiromašila građane i krezovski obogatila političke podobnike. Rezultati pretvorbe mjera su pravednosti Tuđmanove vlasti. Mnogo manje javnost je senzibilizirana na političke reperkusije njegovih državotvornih projekata, koje su između ostaloga vidljive i u tek objavljenim rezultatima popisa stanovništva. Svođenje broja Srba na trećinu predratnog broja mjera je demokratske osakaćenosti Tuđmanove vlasti.

Recentna rasprava o reviziji pretvorbe pokazuje da pljačka nije bila anomalija, greška u dobrom sistemu, nego je sam sistem bio kriminalan. O tome mnogo govori činjenica da su i zakoni bili prilagođeni potrebama turbo-lopovluka. Isto tako brojni su dokazi da nestanak Srba iz Hrvatske nije samo puka posljedica rata, nego je Tuđmanova vlast svjesno i ustrajno radila na smanjenju njihova broja. Nisu to bile greške, nego dio projekta, njegovi ciljevi.

Aktualna vlast pokazuje nevoljkost u promjeni zatečenog stanja. Račan ne želi odgovarati na pitanja o detuđmanizaciji, a njegov mladi jurišnik Bandić predlaže da se Tuđmanovim imenom u Zagrebu krsti najljepši trg. Dok ne bude intelektualnog poštenja i hrabrosti da se činjenicama pogleda u oči, tapkat će se u sjeni prethodnika. Tuđman je ideju države uzdigao na pijedestal, njenu je realizaciju provaljao kroz blato. Načinom na koji ju je prakticirao, srušio je mit o državi-usrećiteljici. Čak su i Titovi ideolozi znali (Kardelj primjerice) da sreću čovjeku ne može donijeti ni država, ni partija. Hrvatska je danas negdje po prilici ponovo na tom zaključku. Možda je i zato Dan državnosti ove godine bio praznik bez slavlja.