Zagonetni smiješak kojim je Dražen Budiša u ponedjeljak popratio novinarsko pitanje o 19. siječnju iduće godine kao datumu prijevremenih izbora dovoljno je govorio sam za sebe. Kost je bačena, a ionako podozrivi, nervozni i zavađeni koalicijski partneri, koliko god se trudili čitav incident prikazati tek kao buru u čaši vode u kojoj Budišu nitko nije shvatio ozbiljno, prvi put su mogli stati pred ogledalo i priznati istinu od koje su dvije i pol godine tako ustrajno bježali. Petorka (odnosno šestorka) je bila koalicija koju je okupio zajednički protivnik i koju nakon dvije i pol godine zajedničke vlasti, bezbrojnih foteljaških svađa i gomile prljavog političkog rublja za njima više niti on, protivnik, ne može ujediniti.

Tiha jeza uvukla se u parlamentarnu kralježnicu koalicijske osovine, jer Budiša je prvi put nakon povratka na čelo HSLS-a potpuno otkrio karte. U predvečerje sastanka petorke, na kojemu je 19. siječnja prvi put spomenut, Malim vijećem socijalliberala dominirali su glasovi o partnerima koji se nalaze u koncepcijskom raskoraku. Ako su razlike u petorci tolike - a posljednji primjeri menadžerskih kredita, mostarine na otoku Krku i saniranih PIK-ova to ničim nisu demantirali - onda se njezini čelnici doista do besvijesti mogu dogovarati, pregovarati i odgovarati: svi će napori ostati bez ikakvih rezultata, a nestabilna će parlamentarna većina i dalje padati na najbizarnijim primjerima. Zato agoniju koja traje treba, drži se, presjeći i tako spriječiti zao duh petparačkih nadmetanja, larpurlartističkih sukoba i koleričkih ispada da na Markovu trgu proživi dodatnu godinu i pol dana, a Vladu spasiti od sumornog životarenja na političkim čekovima bez pokrića.

To je onaj dio priče u kojemu tvrdo krilo HSLS-a ima pravo. No, činjenica da se upravo njihov potpis nalazi u zaglavlju besprizornog scenarija u kojemu je nacija postala kolektivni pacijent vlasti koja, od brige o samoj sebi, nema vremena smisliti što bi s njom, otvara i drugu stranu medalje. A na njoj se kočoperi nitko drugi do sam Budiša, koji se u posljednje dvije i pol godine na vlastitu inicijativu i uz sebi svojstvenu samodopadnost promovirao u prvorazrenoga političkoga gromobrana koalicije kojoj se 3. siječnja, zajedno s Ivicom Račanom, nalazio na čelu. Na vlastitu žalost, nije svjestan da će upravo njega, po logici stvari, dobar dio birača na idućim izborima (o)kriviti za svaki grom koji nije uspio neutralizirati i koji je tako bolno udario u njih. A takvih je bilo puno, od nerješavanja dramatično visokog broja nezaposlenih (gromobran je, kao što je poznato, bio zabavljen haaškim optužnicama i generalskom čašću) do pravosudnih gadarija bivše vlasti.

Zato i prijedlog o 19. siječnju treba gledati kao kulturnu objavu zahtjeva za razvodom braka koji je početkom 2000. godine tako slavodobitno uplovio u zajedničku luku. Uostalom, svaka poštena brakorazvodna parnica uključuje i šestomjesečni postupak mirenja, u kojemu partneri "preispituju" svoju odluku. Tijekom tog perioda oni se mogu pomiriti, ili nastaviti dokazivati da zajedno više ne mogu živjeti. Ne treba biti previše pronicav pa pogoditi koja će varijanta u trudbenoj hrvatskoj svakodnevici na kraju pobijediti.