Mesić se obilato koristi prednošću predsjedničke funkcije s malo izvršnih ovlasti / On može govoriti ono što misli, ne opterećujući se problemima i preprekama svakodnevne političke prakse u kojima se Račan i društvo s Markova trga guše gotovo od prvog dana mandata / No, takav Mesić za koaliciju odrađuje i veliki dio posla

Predsjednik Republike Stjepan Mesić ponovno je »piknuo« koaliciju na vlasti tamo gdje jako boli. I za to još dobio nedvosmislenu podršku ni manje ni više nego šefa NATO-a lorda Georga Robertsona. Mesić i Robertson tvrde da hrvatsku vojsku treba žurno depolitizirati i modernizirati, što u prijevodu znači da se ne smije više odugovlačiti s planiranim smanjenjem broja vojnika. Naravno, ako je Hrvatskoj stalo da uđe u NATO. A stalo joj je. To se i te kako dobro vidjelo za nedavna posjeta Ivice Račana SAD-u, tijekom kojeg je premijer svakodnevno novinarima ponavljao da Hrvatska na ovogodišnjem summitu NATO-a u Pragu želi biti priznata kao predvodnica zemalja koje će se Sjevernoatlantskom paktu priključiti tzv. trećoj grupi.

Zašto su se onda čak i neki istaknuti čelnici SDP-a pobunili protiv takve Mesićeve izjave? I to nakon što su se svi čelnici petorke prije izbora 2000. na sva usta kleli da će to učiniti vrlo brzo, i nakon što je premijer još prije nekoliko tjedana tvrdio da će ta priča konačno biti okončana već ovo ljeto. I zašto taj najnoviji kvazi-sukob Pantovčaka i Banskih dvora ama baš nikoga ne iznenađuje, iako je Mesić predsjednikom postao kao kandidat četiriju stranaka koje su danas na vlasti, a nacija ga nesumnjivo i vidi kao jednog od najistaknutijih predstavnika nove vlasti?

Odgovor je jednostavan. Predsjednik s tako malo izvršnih ovlasti kao Mesić može si dopustiti da bez puno okolišanja govori ono što misli, ne opterećujući se problemima i preprekama svakodnevne političke prakse u kojima se Račan i društvo s Markova trga guše gotovo od prvog dana mandata. Mesić se tom prednošću obilato koristi. Pa petorku svako malo s užitkom ubode tamo gdje boli. Izjavljuje da se procesuira premalo kriminala iz prošlog desetljeća. Podsjeća na obećanu reviziju pretvorbe. Čelnicima petorke poručuje da bi se konačno trebali okanuti stranačkoga kadroviranja za svaku pa i najmanju foteljicu, te da bi, na primjer, »trebali shvatiti što su prave potrebe, a osobne preokupacije staviti malo na stranu«.

No, takav Mesić za koaliciju odrađuje i veliki dio posla kad javno izgovara ono što čelnici petorke smatraju da iz ovog ili onog razloga (još) ne mogu ili ne smiju reći. Jedan od najupadljivijih primjera takve Mesićeve prakse zabilježen je na desetu godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske, kad su HDZ-ovci napustili Sabor za vrijeme njegova govora jer je osuo drvlje i kamenje na svoju bivšu stranku i rezultate njena desetogodišnjega vladanja, gradeći na taj način i svojevrsni gromobran za sve žešće kritike na račun petorke zbog neučinkovitosti i premalo ostvarenih obećanja.

Upravo zbog »tankih« provedbenih ovlasti, Mesić može otvarati vrata na kojima će se Račan pojaviti puno kasnije, tek kad javnost uglavnom već ispuca prve negativne reakcije i polako počne shvaćati, na primjer, da se i s predsjednikom Jugoslavije Vojislavom Koštunicom mora razgovarati, pa čak i ako to znači da će njegovi sugrađani do viza za ulazak u Hrvatsku lakše dolaziti nego što to većina Hrvata smatra poželjnim. Bez obzira na to što ih se optužuje da slijepo, bez vlastitih ideja i bez obzira na posljedice po hrvatski puk i ekonomiju, slijede sve MMF-ove recepte, hrvatskim gospodarskim ocima i te kako dobro dođe i to što se Mesić ne libi MMF-u u brk izjaviti da svi njegovi recepti baš i nisu primjereni Hrvatskoj. A Račanu sigurno nimalo ne smeta kad Slovencima jasno poručuje da će se o granicama ipak morati još razgovarati.

Baš kao što je Hrvatska dobila točno ono što je izabrala - predsjednika koji će biti što različitiji od pokojnog predsjednika Franje Tuđmana - tako je, dakle, i nova vlast dobila Pantovčak koji će za Markov trg odraditi puno posla, ali će si, zauzvrat, znati priuštiti i veselje podbadanja i kontriranja, koje često bolno podsjeća na najveće rak rane petorke - sporost, neučinkovitost i neostvarena obećanja. Pa nisu valjda mislili da će Mesić pognuti glavu i šutjeti kao fikus, sretan što mu je ostavljena luksuzna »tegla« na Pantovčaku.