Na pitanje »Tko su u glazbi Slobodan Beroš i Zdenko Runjić?«, od deset Hrvata, bilo je riječ o Osijeku, Čakovcu, Puli, Splitu ili Dubrovniku, uzvratit će kao iz topa: »Za tog ti Beroša nikad nisam čuo!« Nije ni čudo, jer Beroš i jest nitko i ništa u glazbi. Ali ga ta činjenica ne sprečava da kao gradonačelnik grada Splita dijeli lekcije koji HTV treba a koji ne treba prenositi festival, dokazujući nevjerojatnom uskogrudnošću, isključivošću i u ropotarnicu povijesti početkom devedesetih gurnutom socrealističkom ideologijom ne samo glazbenu već i političku nekompetentnost. Kako može gradonačelnikom svih građana Splita biti čovjek koji se tako zagriženo i uskogrudno, ne videći dalje od vlastita nosa, zalaže za samo jedan od dva splitska festivala, Splitski festival. Melodije hrvatskog Jadrana kao da se ga ne tiču, jer njega organiziraju, manipulira se javnošću, rigidni hedezeovci. Ako Zdenko Runjić i jest hadezeovac, to s Melodijama doista nema nikakve veze. To, naposljetku, nema nikakve veze s njegovim impozatnim glazbenim opusom pred kojim treba skinuti kapu i nakloniti se duboko, do poda. Nepristojno je glazbeno stvaralaštvo Zdenka Runjića vezivati uz strančarenje, jer deseci njegovih velikih hitova preživjet će sitne političarske dušice, strančice, ideologije i (neprincipijelne) paktove. Da je Slobodan Beroš u politici ono što je u glazbi Zdenko Runjić, danas bi sjedio umjesto Stjepana Mesića na Pantovčaku kao predsjednik države.

Do neba je neukusno u politički kontekst trpati odluku da se Melodije prenose na HTV-u a Splitskom festivalu uskrati ta »privilegija«. Jer, i prosječno informirani čuli su za teško oborivu činjenicu da su posljednjih godina Melodije hrvatskog Jadrana od Splitskog festivala bile kvalitetnije za nekoliko kopalja. Pa nek" je Runjić sto puta hadezeovac. Čovjek zna napisati pjesmu, na Zvončac dozvati glazbenu elitu te - da mu se trud ipak i isplati - i sponzore. Za razliku od Melodija, koje ove godine slave desetu obljetnicu, Splitski festival - čija se stara slava temelji prije svih na Runjićevim hitovima - ne samo što stagnira, već se pretvara u neinventivnu žabokrečinu sličnu onoj pod imenom Zagrebfest, koji se održava uz priglup izgovor kako zvijezde ne čine festival. Čine. Itekako. One su festivalu začin. Zbog njih novinari Melodije, Porin, Doru, Zadarfest i - pokazalo se ove godine - Radijski festival, drže pod punom prismotrom. Bez zvijezda nema dobre atmosfere (u što ubrajam, naravno, i skandale) a bez atmosfere interesa javnosti.

I zašto je gradonačelniku Berošu tako jako stalo do Splitskog festivala a za Melodije hrvatskog Jadrana mu se baš fućka? Zato što su Melodije meštra Zdenka Runjića a Split pod zakrilništvom gradske vlasti, koja se prema Runjiću - umjesto da ga nosi kao malo vode na dlanu - odnosi maćehinski. Ako uopće možemo govoriti o političkim i nepolitičkim festivalima, Splitski festival jest mezimac politike i plod jalovog inata. No, iz inata, bez talenta, nikad nisu nastale dobre pjesme a onda ni dobri festivali, o kojima bi zadnju riječ, kada su u pitanju prijenosi na HTV-u, trebali imati ne političari već profesionalci, urednici te glazbenici od ugleda. Beroševski politički pritisak na urednike HTV-a pravi je primjer medijskog reketa protiv kojega bi trebala ustati novinarska branša.