Ivu Sanadera se nakon što je preuzeo vodstvo u HDZ-u ogovaralo skeptičkim formulacijama da nema potencijal frontmena jer je igrao samo u ulogama Tuđmanova i Granićeva adlatusa. Danas mu (se) prigovara da je tek "glasnogovornik" Šeksa i Glavaša. On je u nevremenu međuvremena sve to postupno, ali odlučno demantirao, gradeći svoj realno moguć autonomni tim. Za protivnike je u stranci imao iste one desno radikalne elemente od kojih još uvijek strepi ili još nešto očekuje i Hrvatska vlada, ali se već može reći da je postigao mnogo više nego Račan koji je u rukama imao cjelokupnu izvršnu moć ili Mesić prije njega. To govori da zna što radi i da je to sustavno priprema(n)o, što naravno i nalaže glavni stranački antagonist.

Sanader neće renovirati stranku ako će procese depašalizacije supstituirati procesi reglavašizacije koji bi stranku mogli uvesti u circulus vitiosus nemogućeg restrukturiranja. Naravno, da sve ovisi o tempu, jer je i SDP-u trebalo prostora i vremena da se reformira. Čini se da će Glavaš biti manji problem, jer je on regionalno pitanje nekontroliranosti kolektivističkog mentaliteta, dok je Pašalić nacionalno pitanje projekcije osobne moći. Pašalić je protiv Sanadera igrao "obilježenim kartama" ili imenovanim delegatima, dok je Sanader morao prolaziti muke delegatske kompeticije. Zbog toga i rekonstituira Pašalićevu Mladež HDZ-a, smatrajući da je realni odnos snaga na terenu bio 80:20.

Normalizacija HDZ-a dobra je vijest i za hrvatsku unutarnju i vanjsku politiku, za regiju i za međunarodnu zajednicu. Ipak, Sanaderova borba ostaje bez veće domaće i međunarodne potpore. Zašto? U Hrvatskoj se tek nedavno, izlaskom IDS-a iz vlasti, shvatilo da u politici nema vječnih prijatelja, ali se još ne prihvaća da nema ni vječnih neprijatelja. Za neke stranke je pretvaranje HDZ-a iz nacionalističke u građansku stranku već i kao ideja neprihvatljivo iz prostog razloga jer ne žele da im ona konkurira i u vlasti i u EU-u. Podmetanja "grupovaca" navodnim komunističkim metodama Sanadera nisu uvjerljiva nakon što je poslije 3. siječnja 2000. upravo Račan odabran da dijeli priznanja o demokratskim zaslugama unutar Tuđmanova doba. Imati petorku u kojoj vlada liderokracija i gdje ni na vidiku nema ni želje ni potrebe za mijenjanjem paradigme unutarstranačkog hijerarhiziranja i djelovanja, a s druge strane prigovarati Sanaderu dok nastoji iskorijeniti nedemokratske strukture u svojoj stranci, jednostavno pati od nedostatka boljeg komparativizma.

Kao što je međunarodna zajednica podržala demokratski neuvjerljivu opoziciju jer je predstavljala velik iskorak u odnosu na sklerotični HDZ, sada bi s jednakim "samopravom" uplitanja u razvoj demokracije u Hrvatskoj trebala podržati i demokratske vjetrove unutar HDZ-a kako bi se, među ostalim, dao znak petorci da izrekonstruira svoje stalno sumnjanje u vlastito vladanje. Odstranjivanje Pašalića nije samo demontiranje "herceg-bosanske" strukture u "domovinskom HDZ-u", što će reći stvaranje preduvjeta za demokratičniji politički život u Hrvatskoj, nego uklanjanje hipoteke s ove stranke u odnosu na BiH. HDZ koji više nije "remetilački činilac" za susjednu državu postao bi prihvatljiv i za međunarodnu zajednicu, budući da je to bio temeljni razlog njezina animoziteta prema ovoj stranci.

Stari HDZ s rigidnim nedemokratskim ustrojem te militariziranim manipuliranjem potporom Hrvatima u BiH nikada ne bi dobio legitimaciju demokratskog obnašanja vlasti, bez obzira na eventualnu pobjedu na izborima. Ali više je nego ironično za Sanadera koji je figurirao kao "proeuropski" element u antieuropskom HDZ-u, da sada podrška međunarodne zajednice više toliko ne ovisi o njegovoj bosanskoj nego eurounijskoj politici, budući da je stranka upravo pod njegovim vodstvom u Saboru glasovala protiv sporazuma Hrvatske s EU-om!? Na to su ga u nedavnom razgovoru vrlo otvoreno podsjetili veleposlanici Europske unije.

Slične međunarodne muke već ima i Mečiarova stranka u Slovačkoj jer se nije uspjela prepoznatljivo promijeniti. Što unutar HDZ-a mijenja Sanader? Dlaku ili ćud? Za sada je više uspjeha imao u promjeni stranačke dlake. Ali da bi uspio u promjeni ćudi, nije mu dovoljno samo alkemijsko preslagivanje i kadroviranje vodstva stranke nego i podrška demokratskog mnijenja onako kako je to dobivala nekadašnja hadezeovska oporba ili Goran Granić od sindikalnih središnjica. Javnost petorke u ovom se slučaju postavlja poput onog čovjeka u vicu koji je želio da i susjedu i njemu crkne krava kako susjedu ne bi morao davati mlijeko. Vladajuće stranke se ne bi trebale uspavljivati tezom da će one EU-u uvijek biti prihvatljivije od HDZ-a. Jer se politički odnos snaga u EU-u podešnjuje. Bolje je za Hrvatsku u jednoj takvoj Europi imati HDZ sličniji CDU-u nego već viđenom sebi. Ali gotovo su sve stranke u Hrvatskoj uvijek radije preferirale svoje kratkoročne kadrovske probitke negoli smisao politike kao konsenzusa o demokratskim standardima i o dobru koji bi bio prihvatljiv i drugima, a ne samo stranačkoj krami. To i je jedan od razloga zbog čega se politika u Hrvatskoj nalazi pred bankrotom.