Iako je jučerašnji štrajk upozorenja liječnika odrađen s pola snage, on se ipak uvrstio u niz ozbiljnih signala da se nezadovoljstvo aktualnom vlašću sve više zgušnjava. Također da je sve više onih kojima je strpljenje na kraju, pa su se nepravdama spremni oduprijeti, barem kad je njihova koža u pitanju. Kao i povodom nedavnog štrajka carinika, Vlada je i ovoga puta pokazala da sa nezadovoljstvom ne zna komunicirati. Štoviše, kao da ga provocira!

Iz Banskih su dvora liječnicima poručili da im je štrajk nezakonit, iako takav pravorijek može donijeti samo sud. Njegovo su održavanje u zdravstvenim prostorima zabranili, bijelim su kutama zaprijetili da im vrijeme štrajka neće platiti. Tihi štrajk, koji već dvije i pol godine prakticira Vlada i dobar dio sabornika, nikome od njih nije umanjio primanja. Toliko o principijelnosti! Liječnici su u dva navrata molili da ih premijer primi, ali nije bilo odgovora. Ministar zdravstva Vlahušić također im se grozi, ali ni prstom nije makao zbog mučenja građana pred šalterima na kojima se ugovara dopunsko zdravstveno. Mediji bilježe da se čeka u redovima i po nekoliko sati, ljudi padaju u nesvjest, kolabiraju... Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje već dva mjeseca mrcvari klijente, ali ministra za to briga nije.

Slično je Vlada nedavno sasula drvlje i kamenje na carinike, a onda je dva sata nakon početka štrajka udovoljila nekim njihovim zahtjevima. Koje je isto tako mogla ispuniti i dva mjeseca ranije, ili dan ranije, pa štrajka ne bi ni bilo. Tako je za gužve stvorene na granici zapravo kriva inertnost Račanova tima a ne carinici. Zašto se problemi uvijek moraju dovesti do eskalacije pa se tek onda krenu rješavati? Svojim ponašanjem spram carinika Vlada je ujedno dala lekciju svima koji prema njoj imaju neka potraživanja da ne čekaju, nego se za svoje zahtjeve moraju boriti.

Učestali štrajkovi uvjerljiv su dokaz da je Vlada sve osamljenija, gotovo da je izgubila sve saveznike. Okrenuli su joj leđa čak i najbliži sindikati, razočarani napustili su takozvano Partnerstvo za razvoj. Distancirali su se inteletekualci, zbog poreza na honorare demonstriraju umjetnici. Bliski joj mediji postali su kritičari, silom zahtjeva profesije. Njeni se birači na lokalnim izborima – ne pojavljuju. Sad čak i gosti iz svijeta Račana više ne tapšu po ramenu, nego mu, kako i sami priznaju, donose grube poruke.

Umjesto da stvara saveznike, aktualna vlast razarala je trećesiječanjsko gotovo svenarodno partnerstvo. Raspadanje je na koncu dovedeno do toga da danas premijer i njegov zamjenik zastupaju sasvim oprečna rješenja. Bilo bi normalno i časno da se jedan od njih dvojice povuče. Ali uzalud! Nekad homogena Vlada sada unutar sebe ima svoju vlastitu opoziciju. Bazdi iz nje zadah samodestrukcije.

Najveći je ipak grijeh aktualne vlasti što ogromnu pozitivnu energiju, koja joj je na početku stajala na dispoziciji, nije znala kanalizirati ni iskoristiti. Nije znala čak ni razgovarati. Ponašala se autistično. Oponente je doživljavala kao neprijatelje. Nije djelovala kao snaga dijaloga. Ni kao mjesto okupljanja. Pozitivni se naboj nacije u međuvremenu pervertirao i pretvorio u tešku apatiju i bezglavo histeriziranje. Kao da je cijela zemlja zahvaćena procesom truljenja.