Izbori se bliže, pa se sve stranke trude uvjeriti svoje birače i lobije koji ih podržavaju da baš one najbolje brinu o njihovim specifičnim financijskim interesima. Izgleda da im se najjednostavnijim čini ako svim snagama napadnu rashodovnu stranu proračuna, koji je toliko prenapregnut da će se teško zakrpati rupe koje su otvorene već i u prvom polugodištu

Nacija se posljednjih dana zabavlja najnovijom epizodom koalicijske sapunice s dogovaranjem i prepucavanjem oko nuklearke u Krškom. Ma koliko to pitanje važno bilo, jer zadire u čitavu paletu nacionalnih interesa, ali i kompleksa, ono je ipak samo »kikiriki« u usporedbi s problemom koji nam se neumoljivo približava. Ime mu je »prenapregnuti proračun«, kako je stanje u državnoj blagajni u petak u neslužbenom razgovoru nazvao jedan Vladin visoki dužnosnik, priznavši da bi upravo proračun mogla biti ona vatra koja će rujan na Markovu trgu učiniti vrlo, vrlo vrućim.

Prve ozbiljne podatke o razmjerima te krize vidjet ćemo sredinom srpnja, kada bi u Banske dvore trebali stići službeni podaci o stanju državne blagajne na kraju prvog polugodišta ove godine. No, pravo »kreševo« očekuje se u rujnu, kada će Sabor raspravljati o tome, ali i prijedlogu proračuna za sljedeću godinu. Ako koalicijske stranke ostanu na postojećim pozicijama, proračun bi mogao postati ona točka na kojoj će definitivno puknuti koalicijska ljubav, a Hrvatska s nje krenuti u prijevremene izbore. Dakle, jedna od onih točaka o kojima bi se petorka morala (opet!) dogovarati, kao što je najavio premijer Račan nakon što su Budišini liberali (opet!) okrenuli ploču i odbili glasovati za navodno već dogovorenu ratifikaciju sporazuma o nuklearki.

Valja ipak podsjetiti i na to da je Račan u prvom, jutarnjem komentaru vijesti o novom stavu liberala bio mnogo oštriji nego u popodnevnoj izjavi u kojoj uz Krško odjednom više nije striktno vezivao raspad koalicije. Stoga bi se prijetnje rastavom zbog rastrošnosti partnera, koje ovih dana možemo čuti iz SDP-ovih redova, treba uzimati s ozbiljnom zadrškom. Pogotovo zbog činjenice da se u posljednjim raspravama o proračunu glavni problemi nisu ni spominjali nego se uglavnom baratalo s iznosima od nekoliko milijuna kuna, koji realno doista ne mogu ugroziti proračunsku ravnotežu u normalnim uvjetima.

Inače, dobar dio dodatnih obveza nedavno nakalemljenih na proračun, a i dio onih koji se planiraju, na naplatu će stići tek dogodine. Zbog toga se i relativno lako odobrila otkupna cijena viškova pšenice za izvoz od čak jedne kune, na čemu je inzistirao HSS, znajući da mu se loše piše među slavonskim biračima ako pristane na manji iznos. Zbog toga će se negdje u proračunu morati naći 41 milijun kuna više nego što je bilo predviđeno i sasvim je svejedno hoće li taj račun na naplatu stići ove ili sljedeće godine. Porezni obveznici će ga sigurno platiti.

Kao, uostalom, i sve ostale račune za umiljavanje stranaka pretpostavljenim biračkim skupinama. HSS tu sigurno nije iznimka. Na primjer, ovih dana HSLS predlaže da se nekim skupinama ratnih invalida vrati pravo na doplatak za pomoć i njegu. Za to bi u državnoj blagajni trebalo pronaći dodatnih 20 milijuna kuna, a to je pravi sitniš u odnosu na iznose koji su se pronalazili kada je do nečega bilo stalo SDP-u, ustvrdila je nedavno Đurđa Adlešić, ukazavši na državno jamstvo Viktoru Lencu, koji je nakon toga isplatio velike dividende.

Moglo bi se naći još mnogo sličnih primjera. Jer, izbori se bliže pa se sve stranke svom silom trude uvjeriti svoje birače i lobije koji ih podržavaju da baš one najbolje brinu o njihovim specifičnim financijskim interesima. To im se, izgleda, čini najjednostavnijim ako svim snagama napadnu rashodovnu stranu proračuna. Da bi stvar bila gora, malo tko se danas neće suprotstaviti privatizaciji i pritom spomenuti rasprodaju nacionalnog blaga, jer to jednostavno jako dobro zvuči. Bez obzira na to u kojem su stvarnom stanju ti nacionalni gospodarski dragulji i bez obzira na to što se proračunski rashodi nečime moraju platiti. A izbor izvora na prihodovnoj strani je neusporedivo je manji od raspona mogućnosti za trošenje na rashodovnoj.

Gdje će Hrvatska, na primjer, naći novac za sada već polugodišnje plaće svih onih tisuća zaposlenih koji su još početkom godine morali nestati s platne liste Ministarstva obrane. A nisu, pa je to ministarstvo već potrošilo gotovo cjelogodišnji u proračunu odobreni iznos za plaće. Ako se i proda sve što je predviđeno za privatizaciju, taj novac nije predviđen za plaće s državne liste, nego za investicije bez kojih nema ni razvoja niti tolikih proračunskih prihoda za godinu ili dvije kada presuše privatizacijski izvori. Hoće li se povećati porezi? Račanovi najbliži suradnici uvjeravaju nas da se to neće dogoditi. Hoće li se oduzeti od plaća ostalih državnih službenika? Kad se donosio proračun, bilo je rečeno da prebacivanja iz jedne u drugu stavku neće biti. Tko će, dakle, sve to platiti? Građani, naravno. Već će se državni financijski oci dosjetiti načina da im stave ruku u džep, ako ništa drugo onda u sljedećoj godini na koju se raznim makinacijama uvijek može prebaciti ovaj ili onaj trošak.