Ovog tjedna Vrhovni sud RH odlučit će o zahtjevu Državnog odvjetništva da se suđenje u slučaju Lora dislocira sa splitskog suda na neki drugi županijski sud. Potvrdio je to predsjednik Kaznenog odjela Vrhovnog suda Milan Petranović. Spekulira se da bi mjesto nadležnosti moglo biti preneseno na zagrebački Županijski sud, no u svakom slučaju, gdje god postupak bio nastavljen, glavna rasprava kreće ispočetka. Ako bi i u ponovljenom postupku pred drugim, delegiranim sudom bilo pritisaka na sud, državno odvjetništvo ili svjedoke, odnosno ma kakvih neregularnosti, svi su izgledi, tvrde naši izvori, da bi predmet preuzeo Haaški tribunal.

Na raspravu se, inače, unatoč pozivu, nisu u dosadašnjem tijeku procesa odazvali svjedoci iz Srbije, a prema navodima nevladinih udruga iz Splita, razlog tomu jest nepravodobno upućivanje pisanih jamstava hrvatske države za njihovu sigurnost. Ima indicija, naime, da su svjedoci zastrašivani navodnim tjeralicama na kojima se nalaze zbog sudjelovanja u oružanoj borbi protiv RH, te im se, kako saznajemo, govorilo da će biti uhićeni čim stupe na hrvatsko tlo, ili ih se uvjeravalo da im u Hrvatskoj ničim neće biti zajamčena zaštita i sigurnost.

Javno se polemiziralo o tome tko je formalno odgovoran za dovođenje i sigurnost svjedoka koji prebivaju izvan RH, a izravno se za to prozivao MUP i Ministarstvo pravosuđa. Ravnatelj hrvatske plicije Ranko Ostojić, međutim, decidirano kaže: "Zna se tko je nadležan za dovođenje svjedoka, a to svakako nije policija, nego prije svega sud ili eventualno Ministarstvo pravosuđa. Dužnost je policije da po nalogu suda osigura, u fizičkom smislu, dolazak svjedoka i mi smo to spremni u svakom trenutku izvesti na najprimjereniji mogući način — bez specijalaca i iritiranja svjedoka. No, izravnu zaštitu svjedoka tijekom suđenja preuzima pravosudna policija, a mi ih eventualno osiguravamo pri dolasku ako postoji procjena o opasnosti za njihov život."

Da se radi o iznimno teškom i složenom predmetu svjedoči i niz novih okolnosti. Naime, uoči suđenja, kako smo većizvjestili, jednom od ključnih svjedoka, bivšem vojnom policajcu Mariju Barišiću, stigla je navodno i prijetnja smrću. On sam tvrdi da je to neosporivo utvrđeno, ali da je informacija o tome zataškana u PU Šibensko-kninskoj i zadržana u ladici zapovjednika Prve plicijske postaje Šibenik Jadrana Škugora. Barišić, inače, već duže vrijeme ima permanentno policijsko osiguranje (24 sata), te tvrdi da se ljudi koji se brinu o njegovoj sigurnosti na vrijeme informirali PU o opasnosti koja prijeti i njemu i njegovoj obitelji. Umjesto da se poduzmu odgovarajuće mjere, kaže Barišić, prijetilo se tim policajcima otkazom i inzistiralo da otkriju informatora, što je krajnje neuobičajeno. Načelnik PU šibensko-kninske Ivica Šimac odlučno opovrgava takve navode, a ravnatelj hrvatske policije Ranko Ostojić u kraćem razgovoru koji smo s njim vodili odbio je telefonskim putem demantirati ili potvrditi istinitost informacija o navodnoj prijetnji likvidacijom jednog od svjedoka u slučaju Lora. No, potvrdio je da je sporno bilo odbijanje policajaca da otkriju informatora, što realno može biti izvorom sumnje u autentičnost informacije. Policija će, ustvrdio je Ostojić, Barišiću osigurati sve mjere zaštite i omogućiti njegovo svjedočenje koje je bilo predviđeno za 20. lipnja, ali je upravo tada odlučeno o prekidu rasprave i zatražena dislokacija suđenja.

U međuvremenu, Mario Barišić je odlučio tužiti bivšeg zapovjednika 72. bojne Vojne policije Mihaela Budimira zbog njegova lažnog svjedočenja s ciljem kompromitacije svjedoka. Budimir je, naime, pred sudom izjavio da je Barišića smijenio s dužnosti zapovjednika u Šibeniku "jer je taj čovjek tražio od mene da mu potpišem dokument o ranjavanju na osnovi kojeg bi stekao lažni invaliditet, te je medijima odavao vojne tajne i iznosio neistine, ne mireći se sa smjenom". Mario, međutim, podastire potvrdu MUP-a Šibenik s potpisom ondašnjeg načelnika PU Drage Matića, iz koje je vidljivo da je ranjen u Bižinama (kod Skradina) 7. listopada 1991. g., te mu nije trebala nikakva intervencija Budimira. Legalnim putem dobio je 20-postotni invaliditet, ali mu je nakon uhićenja Željka Maglova i svjedočenja pred predsjednikom Tuđmanom o kriminalu u VP, invalidnsot naprasno oduzeta. Potvrdu o ranjavanju Barišiću je potpisao i pukovnik dr. Branko Sruk, djelatnik zdravstvenog stožera HV-a. "Prava je istina da nisam smijenjen po zapovijedi Mihaela Budimira, nego ministra obrane Gojka Šuška, 14. listopada 1993. g.", tvrdi Barišić, napominjući da je Vojna policija sve radila po izravnoj zapovijedi ministra Šuška i uz koordinaciju Josipa Perkovića, kojemu su stizala sva izvješća, ali ih je on redovito blokirao, zbog čega do danas nisu procesuirani ni kriminal ni zločini koji su se događali u vojnoj policiji.

Svjedoci koji su se opirali organiziranom kriminalu što ga je navodno provodila vrhuška 72. bojne VP-a bili su ili smjenjivani ili kompromitirani, no neki su od njih dali i izjave pred Haaškim tribunalom, kao što je slučaj, navodi Mario, s Tomislavom Oreškovićem, gospićkim svjedokom. "Treba znati da je 72. bojna VP-a imala ovlasti od Rijeke do Dubrovnika i stoga se ne može odvojiti Lora od šibenskih Kulina, Dubrovnika, Zadra ili Gospića, niti kriminal koji se pod njezinim pokroviteljstvom odigravao, bilo da je riječ o zlostavljanju civila, zarobljenika, krađi automobila, silovanju maloljetnica ili ročnih vojnika. O svemu tome imam dokumente i donio sam ih i 20. lipnja na splitski sud, a spreman sam ih podastrijeti i sutra na nekom drugom nadležnom sudu. Ako naš sud bude ignorirao tu dokumentaciju, bit će mi čast da je izložim pred Haaškim sudom", poručuje Mario Barišić, ponavljajući kako je uvjeren da se sve to radilo samo s jednim ciljem — kompromitacije hrvatske države. Smatra da se optužnica u slučaju Lora neizbježno mora proširiti, jer osmorica optuženika koja se tereti za zločine nad civilima u Lori sasvim sigurno nije ni jedina ni najvažnija u lancu odgovornosti.

Tomislav Orešković, bivši ravnatelj Osnovne škole "Kosinj" nedaleko od Gospića, pripadnik ZNG-a, prijatelj i suradnik pok. Milana Levara, koji je Hrvatsku napustio 1998. g. nakon neuspjelog atentata na njega, svjedočio je pred Haaškim sudom o zločinima na gospićkom području. Uz ostalo, u navodnom njegovom opširnom izlaganju spominju se i seksualne inkriminacije jednog od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana, pokojnog ministra čije ime ne objavljujemo jer je mrtav, te se stoga ne može braniti. "Istome je Tihomir Orešković, znajući za njegove seksualne nastranosti, nabavljao preko Marinke Milanović maloljetne nevine djevojčice u dobi od 16 do 17 godna. To se radilo na način da je T. Orešković za ministra i osobe koje su s njime dolazile tajno u Gospić, osigurao jedan od najboljih stanova u zgradi "Uglovnica"... a ključeve toga stana držala je Fatima Skula zvana Fata. Maloljetne osobe pronalazila je u Biogradu, kako sam već rekao, Marinka Milanović te ih slala u Gospić. Nakon dolaska u Gospić, djevojke su predane Fati koja ih je čuvala u već spomenutom stanu, brinula se o njihovoj prehrani i dočekivala "uvaženog" ministra i njegove goste, koji bi se poslije seksualno zadovoljavali s maloljetnim djevojkama. Jednu od njih, po imenu Marija Kurta, kao i njezinu prijateljicu Marijanu (Srpkinju) na nagovor Milana Levara protjerao je Zdenko Bando, koji je 17. listopada 1991. g. postao zapovjednikom VP Gospić. Razlog protjerivanja bio je taj što im je prijetila opasnost za život. Do tog saznanja se došlo prisluškivanjem Vojnog štaba Tihomira Oreškovića. Marija Kurta uspjela je izbjeći likvidaciju te se poslije udala i živjela u BiH u mjestu Orašju, ali se tamo više ne nalazi, dok je Marijana poslije uhvaćena nakon napuštanja Gospića i ubijena", stoji u izjavi Tomislava Oreškovića, danoj 7. ožujka 2001. g. sudu u Den Haagu, a čija je kopija dostavljena bivšem SZUP-u Karlovac, HHO-u Zagreb, sudu u Rijeci te odvjetniku Anti Nobilu. Pretpostavlja se da kopiju posjeduje i CIA te BND.

Protiv Mihaela Budimira, bivšeg zapovjednika 72. bojne VP-a, i njegova dozapovjednika Mira Primorca, 30. siječnja 1995. g. bila je podnesena kaznena prijava Vojnom državnom odvjetništvu u Splitu i Zagrebu "zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo zloporabe položaja, krivotvorenja isprava, teške krađe i oduzimanja tuđe pokretne stvari i drugih za koje DO nađe da su počinjena". Budimir i Primorac su, naime, zaustavljeni na graničnom prijelazu 7. kolovoza 1994. g. od službenih osoba iz PP Imotski u automobilu marke audi 80 s registarskom oznakom HVO, a koji je bio evidentiran kao ukraden (vlasništvo Veljka Galića iz Zagreba), u Zagrebu u rujnu 1993. g. i za kojim je raspisana tjeralica.

Nazočni policajci i djelatnici VP-a Imotski dobili su izričitu zapovijed da o svemu šute jer će se u protivnom loše provesti, a iz knjige dežurnog otrgnuta je stranica sa spornim datumom 7. kolovoza 1994. g. Vojna policija je, naime, oružanim prepadima otimala skupocjena vozila kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje, a zatim za njima raspisivala tjeralice, pa i preko Interpola. Te su tjeralice prosljeđivali svim satnijama 72. bojne VP i služile su im kao pokriće, a istodobno su ih vozili i koristili dužnosnici Vojne policije, znajući da su ukradena.