HDZ, SDP i HIP smijenili HNS-ova direktora Plinare. Novinski naslov objavljen ove subote u jednoj je jednostavnoj rečenici sažeo svu tragediju života na ovom prostoru. Ne zato jer je iznenada smijenjen jedan direktor (za kojega se, uostalom, dugo govori da je davno morao otići) i ne zato jer je riječ o direktoru gradskog poduzeća od vitalne važnosti. Zato, naime, jer ni priča o smjenjivanju šefa lokalne plinare nije mogla proći bez »visoke politike«.

Ne tako davno našao sam se na službenom putu u jednoj vrlo siromašnoj afričkoj zemlji. Slavila se četvrta godišnjica vojne diktature, i diktator, nabijen, zdepast pukovnik u otrovno zelenoj odori, poželio je za goste imati i novinare sa svih strana svijeta. U jednom od neslužbenih razgovora čuo sam tih dana ono što mi se tad činilo vrlo prizemnom i okrutnom definicijom demokracije. »Znate«, rekao mi je sugovornik, »eksperimentirali smo i mi neko vrijeme s višestranačkim sustavom, ali dogodilo nam se to da se svako pleme proglasilo strankom, pa su jedni uzeli koplja, drugi kalašnjikove… Nitko ih nije mogao zaustaviti, vojni udar bio je neizbježan, država je bila na rubu propasti…«.

Došao sam tamo iz zemlje koja je nedugo prije toga izašla iz dugotrajnog socijalističkog eksperimenta i u kojoj je federalna vojska na kraju odigrala vrlo negativnu ulogu, i takve su mi rečenice zazvučale bogohulno. I danas mi, uostalom, zvuče dovoljno nesimpatično da ne želim imenovati spomenutu zemlju koja bi se uskoro trebala naći na pragu novog višestranačkog eksperimenta.

Zašto onda spominjem tu priču? Bez brige, ne kanim predložiti vojsci da sredi stanje u državi. Muče me, međutim, određene, vrlo očite sličnosti. Kod njih se, navodno, jednom davno svako pleme pretvorilo u političku stranku. Kod nas se, međutim, danas gotovo svaka politička stranka ponaša poput plemena. Nema tu, doduše, ni kopalja ni kalašnjikova (ovdje ne govorim o ratnim godinama), ali uistinu se ni danas ne možemo pohvaliti zrelošću višestranačke demokracije. »Naši« se još nisu dohvatili oružja, ali zato uporno nastoje spriječiti bilo koji dobar potez susjednog, čak i savezničkog »plemena«, i stalno zazivaju »nekoga« tko će konačno zavesti red.

U čemu je onda razlika? Ovdje se bavimo biznisom, a ne politikom, ali ako HDZ, SDP i HIP smjenjuju HNS-ova direktora Plinare, ako se HSLS zalaže za gašenje Vjesnika, ako HDZ, HIP i HSP zamjeraju Vladi da privatizacijom (započetom u njihovo vrijeme) rasprodaje narodnu imovinu, gdje je onda ta granica između biznisa i politike? U razvijenim demokracijama biznis ima velik, često i opasan, utjecaj na politiku. Biznis je, uostalom, i najveći regrutni centar za potencijalne političare, jer onima koji se nisu okušali u vlastitom biznisu i pritom uspjeli, narod tamo u pravilu ne vjeruje.

Zbog toga je morao otići bivši ministar gospodarstva Goranko Fižulić, iako mu nitko nije dokazao procvat njegove privatne kompanije (Magma) u vrijeme njegova mandata. Zato se i danas s pojačanim oprezom gleda prema Radimiru Čačiću (Coning, ministar obnove i javnih radova), a gotovo s prezirom govori o bivšima - Fižuliću, Nikici Valentiću (odvjetnik, premijer, Niva), Davoru Šternu (Ministarstvo gospodarstva, INA, TNK)…

U Hrvatskoj ljudi ne znaju raditi posao vlasnika, ali su sumnjičavi prema instituciji vlasništva, rekao je ovih dana u jednom od rijetkih intervjua kontroverzni biznismen Luka Rajić, kralj hrvatskih mljekara (Lura - Dukat…). Nadovezat ću se na tu njegovu istinitu tvrdnju još jednom rečenicom: U Hrvatskoj svatko misli da bi mogao biti vlasnik, ali su svi sumnjičavi prema uspješnima. Pritom je sasvim svejedno je li vlasnik pojedinac ili država. Samo, kad je o bilo kojoj državnoj tvrtki riječ, kad (i ako) ona postane uspješnom, započinje stranački rat za mjesta u njenoj upravi. Ako se jednom i jesmo riješili republičkog ključa, danas imamo stranački (plemenski?), i uopće nisam siguran da znam zašto bi taj trebao biti bolji.