JOSIP MANOLIĆ, PREDSTOJNIK UREDA ZA DRŽAVNU SIGURNOST '91. NA JUČERAŠNJEM SVJEDOČENJU

O saznanjima da iza crnih događaja u Gospiću stoji Orešković informiran je sam vrh države i predsjednik Tuđman. Govoreći o tim događajima Manolić je čak ustvrdio da su postojale određene sumnje kako je Orešković možda ubačeni agent neke strane obavještajne službe i da su zločini počinjeni da se spriječi priznanje Hrvatske

RIJEKA – Tihomir Orešković najodgovornija je osoba za događaje u Gospiću, nestanke i likvidacije ljudi u listopadu 1991. To je bio zaključak neformalne istrage u studenome i prosincu 1991. – prepričao je sudskom vijeću Josip Manolić, u ratu predstojnik Ureda predsjednika za državnu sigurnost, čovjek koji je u vrhu vlasti već četrdesetak godina pa je i u bivšoj državi obnašao niz važnih funkcija u obavještajno-policijskoj hijerarhiji, a nakon sedamdesetih godina i Hrvatskog proljeća je umirovljen.

Aktivirao se devedesetih i s Tuđmanom bio jedan od osnivača HDZ–a. Danas iako osamdesetdvogodišnjak pokazao je iznimnu svježinu razmišljanja i reagiranja pa smo ga u šali danas nazvali »čovjek od čelika«. Nakon osamostaljenja Hrvatske obavljao je niz važnih funkcija, pa su danas Orešković i njegovi odvjetnici tvrdili da je bio »čovjek broj 2« u Hrvatskoj i da mu je Šušak jedno vrijeme puhao za vrat da ga istisne s te pozicije moći, na što je on ustvrdio da to nije istina i da su to njihova viđenja.

O saznanjima da iza crnih događaja u Gospiću stoji Orešković informiran je sam vrh države i predsjednik Tuđman. Govoreći o tim događajima Manolić je čak ustvrdio da su postojale određene sumnje kako je Orešković možda bio i ubačeni agent neke strane obavještajne službe i da su zločini počinjeni da se spriječi priznavanje Hrvatske. Država je u tom trenutku već bila pred priznanjem i samostalnošću, ali su u svijetu postojale i struje koje su to htjele spriječiti.

– Po tim sumnjama nije samo Orešković bio ubačen već i drugi ljudi i službe koje su trebale ocrniti Hrvatsku. Orešković i njegovi advokati su se žestoko usprotivili takvim tvrdnjama, a optuženik je Manoliću rekao da laže. Svjedok je i nakon toga sedmosatnim svjedočenjem to ponovio više puta. Tvrdio je da o tome postoje određeni dokazi, dosjei i ljudi koji to mogu potvrditi za Oreškovića. Elaborirao je da su ubačeni ljudi činili nedjela a krili se iza velikog hrvatstva jer je to bio najbolji paravan.

Opisao je da je u studenome i prosincu nakon neformalne istrage vrh države na čelu s Tuđmanom znao što se dogodilo u Gospiću i tko je za to odgovoran. Tuđman je poslije pokušao smijeniti Norca i maknuti Oreškovića, ali je u Gospiću naišao na otpore vojske i drugih. Odlučio je da se službena istraga ne otvara, a stvari javno prekinu, ali da se nastavi utvrđivati činjenice. Manolić i Reljić su se protivili prekidu policijskog dijela istrage, ali je Šušak tada zaštitio Oreškovića i dao mu vojni status.

– Prve informacije o događajima u Gospiću stizale su od ljudi i nekih službi, ali to je još bilo nejasno. Mnogo jasnije postalo je u studenome kad je Ante Karić napisao temeljito pismo predsjedniku Tuđmanu, u kojem je opisao svoja saznanja o tragičnim događajima u Gospiću (u tom pismu je optužio Oreškovića za sve u Gospiću, op. nov.). Predsjednik mi je proslijedio to pismo s nalogom da se utvrdi što je istina – ispričao je jučer Manolić i dodao da su nakon toga počeli neformalnu istragu.

Nakon svega što je iznio Reljić trebalo je donijeti odluku o pritvaranju Oreškovića i otvaranju službene istrage. Reljić i ja smo bili za službenu istragu i raščišćavanje – Šušak se usprotivio rekavši da Orešković ima vojni status i da o njemu treba istragu voditi vojna obavještajna služba SIS. Tuđman se na koncu priklonio Šuškovu mišljenju i naređeno je da Reljić preda sve što je prikupio u istrazi. Reljić i ja smo protestirali objasnivši kako nam je prije tog događaja sam Perković tvrdio da Tihomir Orešković nije vojna osoba, da je njegov brat Ivica Orešković službena osoba SIS-a u Gospiću.

– Normalno da smo to učinili. On je ostao pri tom da zasad bude tako, ali da treba Oreškovića maknuti iz Gospića, a Norca smijeniti. Nakon toga Tuđman je za zapovjednika vojske imenovao dr. Dražena Jurkovića i naredio stožeru vojske da tu smjenu provede, pa je u Gospić s Jurkovićem poslan general Stipetić. Nije uspio jer je naišao na fizički otpor vojske koja je okružila Norca. Nakon toga su u Zagreb slane peticije u kojim je traženo da se Norac i Orešković ostave. Kako je Gospić bio u okruženju Srba, potresi u vojsci bili su opasni i Tuđman je odlučio da se sve ostavi kako je dok se stvar ne smiri – ispričao je Manolić.

Nakon istrage utvrdili smo da je Norac nešto drukčija priča od Oreškovića koji je stajao iza svega – ispričao je Manolić opisujući Norca kao dvadesetdvogodišnjaka, zadojenog i neiskusnog, ali koji se herojski borio. Razmišljao je više srcem nego razumom i tako u sve upao. Bez obzira na svoje glupe političke izjave da priznaje samo ustaškog generala Drinjanina i slično, Norac nije bio osoba oko kojeg se sve vrtjelo u Gospiću – bio je to Orešković – to je nakon svega bio i stav nas iz vrha države nakon što smo saznali pojedinosti istrage – rekao je Manolić, svrstavši tako Norca u drugi red odgovornosti.

Srećom, zločini koje su Srbi počinili u Vukovaru na koncu su pred očima svijeta prekrili strašne događaje u Gospiću, pa je došlo do priznanja Hrvatske i od tada Hrvatskoj nesklonih zemlja. Zbog Gospića smo od neprijatelja, ali i od prijatelja bili strašno napadani i priznanje države je došlo u pitanje – rekao je Manolić. Manolić je potom objasnio kako je pad Vukovara bio Pirova pobjeda daleko nadmoćnijeg neprijatelja koji se slijepo htio osvetiti za sve poraze i gubitke u Hrvatskoj, ali i u ratu u Sloveniji, pa je napravio niz zala i skrenuo pozornost i ljutnju svjetske javnosti na sebe.

U jednom trenutku Orešković je Manoliću spočitnuo kako mu Tuđman tada više nije vjerovao, pa je sam došao u Gospić.

Oreškovićevi odvjetnici Košta i Mišetić pitali su Manolića neka kaže za koju stranu obavještajnu službu je Orešković to radio i tko ga je ubacio u Hrvatsku, kad to već tvrdi. Manolić nije htio izravno odgovoriti, rekao je da su oni imali te sumnje, da postoje određeni prikupljeni dokumenti i neka te dosjee potraže u MUP-u ako ih zanima.

– Odakle sve to znate? – pitali su advokati.