Hrvatska je zapravo postigla izuzetno puno s obzirom na to kakva uistinu jest. Stoga je upravo ona tranzicijsko čudo, a ne Mađarska. Jednostavno - zemlja smiješka

Umjesto da uči na tuđim iskustvima kako partije ne mogu voditi državu, poput primjerice susjedne nam Italije, Hrvatska će vrlo vjerojatno tu lekciju morati naučiti sama. Cijenu će, naravno, platiti njeni građani. U situaciji kad se ključne odluke donose u partijskim ćelijama, a ne na sjednicama Vlade, država je blokirana i nesposobna za normalno funkcioniranje. Postoji, međutim, jedna razlika. Vlada Lamberta Dinija 1994. godine bila je tehnička, vlada eksperata, no nije baš bila uspješna, pa su se odluke donosile u stranačkim stožerima. Vrlo brzo pokazalo se da je takvo funkcioniranje nemoguće, jer se u strankama državna politika ipak ne može voditi.

Zbog sebičnog partijskog ludila, od tragičnog hrvatskog primitivizma pati i vanjska politika. Sunovraćena u partitokratsku logiku da u vanjskoj politici nije bitna efikasnost nego jalovi stranački kompromisi i isti takvi kadrovi, koalicija je utonula u samozavaravanje da će EU podržati upravo njih, jer su oni jedina demokratska opcija u odnosu na oporbeni i notorni HDZ kojemu nitko ozbiljan u Europi ne vjeruje. Čak i pod uvjetom da je to točno, koalicija političku pomoć od Bruxellesa ne može očekivati.

Račan je nedopustivo dugo oklijevao u pokretanju velikih reformi, potrebnih za dostizanje europskih standarda, a bavio se velikim riječima. Sad kada mu EU-rokovi pušu za vrat, može samo utvditi da u dvije godine nisu ispunjeni ni temeljni politički uvjeti. Ne zna se točno je li netko političarima na vlasti objasnio da EU i NATO regiji posvećuju tjedno između pet i deset sekundi, a posebice nemaju vremena za hrvatska stranačka natezanja. EU se trenutačno bavi kandidatima. Bitna je samo globalna slika; hoće li političke akrobacije imati utjecaja na regionalnu stabilnost. Ako utvrde da takve opasnosti nema, neće se puno uzbuđivati. Samo će pratiti popis (ne)ispunjenih uvjeta. A on se baš nije smanjio. Račan se sad sjetio da su dovodene u pitanje reforme potrebne za EU. Malo kasno. Već pune dvije godine Hrvatskoj se s različitih adresa govori da treba donijeti zakone po kojima će svi građani biti tretirani jednako, da je potrebno svima vratiti oduzetu imovinu i da treba ubrzati povratak izbjeglica. Za donošenje tih zakona Vlada je probila već nekoliko rokova, izvješća OESS -a i EU-a su u svojem sadržaju negativna, no to nikoga u hrvatskoj politici nije previše zabrinjavalo. Hrvatski političari na vlasti zaboravili su zbog čega su ih građani izabrali - da bi im omogućili da bolje žive. Sad, nakon dvije godine, može se čak zaključiti da im to zapravo nikad nije ni bio cilj.

Ipak, ti genijalni hrvatski političari, koji i dalje strahuju će će ih Bruxelles odvesti u balkanske asocijacije, da ih želi natjerati na rasprodaju Hrvatske, i da je važno putovati na konferencije nesvrstanih, smatraju kako Hrvatska treba zatražiti punopravno članstvo u EU početkom sljedeće godine. Zbog takve namjere neupućeni promatrač mogao bi pomisliti da Dražen Budiša nije isfrustirarni staromodni diletant, a da je Račan odlučni vođa Vlade, te da ostatak koalicije razumije važnost europskih integracija koje se moraju provesti kod kuće, a ne u Bruxellesu.