Teško se bilo ne složiti s Romanom Bolkovićem da je svjedočenje bivšega HDZ-ova moćnika Josipa Manolića u riječkom procesu tzv. gospićkoj skupini događaj dana. Manolić je izustio ono što smo svi slutili, pa čak i vjerovali. Za zločine u Gospiću državni je vrh, uključujući, dakako, i predsjednika Franju Tuđmana, saznao čim su počinjeni, ali nije reagirao. Ni promptno, ni kasnije. Umjesto da ubojice procesuira, te dokaže da je Hrvatska pravna država, vlast je učinila sve da se gospićki slučaj zataška.

Znači, znalo se sve, a nije se poduzimalo ništa. I zato je zločin dobio pravo građanstva, odnosno - legalnost. Ubijati se moglo nekažnjeno ako se, naravno, ubija za pravu stvar, a što je prava stvar, određivali su privilegirani moćnici. Zlodusi su tobože ubijali za Hrvatsku i zbog toga su dobivali epitet velikih, nedodirljivih te za miroljubive, pravdoljubive građane opasnih Hrvata. I ti se »veliki Hrvati« i danas šepure po zagrebačkim krčmama i restoranima tjerajući strah u kosti normalnim, »malim Hrvatima« koji ne misle da je herojstvo ili, ne daj Bože, domoljublje ubiti dijete ili bilo kojeg drugog civila. Izopačenost ubojica, a ne herojstvo, te bolest čitavoga društva koje izopačene ubojice tetoši, umjesto da ih sankcionira. Slobodom, nedodirljivošću, pa čak i kolajnama. I tko je kriv za to što se, ne ratna, nego zločinačka psihoza sije hrvatskim ulicama u - umišljamo - mirnodopsko vrijeme?

Vlast, ona bivša, koja je nekažnjavanjem ubojice hrabrila, i vlast, ova današnja, koja dopušta da ubojice slobodno šeću hrvatskim ulicama. I Josip Manolić je bio itekako moćna karika u onoj bivšoj vlasti pa je njegovo prosipanje istine deset godina nakon zločina licemjerje bez presedana, koje bi civilizirane zemlje znale u demokratskom postupku, ako ne sankcionirati, a ono barem obilježiti kao nemoralno.

Večerima HTV-ovi novinari razbijaju glavu tko će koga, kada i zašto isključiti iz vladajuće koalicije. Hoće li konačno premijer Račan povući odlučan, konkretan, hrabar potez te Dražena Budišu šupirati iz Vlade ili će četvorka - u kojoj se sve oči uprte u Zlatka Tomčića i njegove seljake - čitavom HSLS-u, svojoj najvećoj oporbi, tresnuti vratima? I, što je, napokon, najbolje za Hrvatsku? Da odu... I Budiša i HSLS. Ali i svi ostali neuspjesima potrošeni političari... Svi bi oni trebali otići s hrvatske političke scene. I tek s novom, neistrošenom, ideologijama, međusobnim kompromisima, dugovima i kreditima neopterećenom generacijom političara Hrvatska ima šansu za neko skorije u ružičaste boje zaogrnuto sutra. No o tome da će se zbog naše dobrobiti iznucani, kompromitirani i nesposobni parlamentarci odreći svojih debelih privilegija možete samo sanjati. Stoga računajte na nove kompromise, dogovore, stare face i još starije probleme.