RAZGOVOR - Prof. dr. JAN BERGMANN, SUDAC IZ STUTTGARTA I STRUČNJAK ZA EUROPSKO PRAVO

Proširenje Europske unije na istok, hrvatski izgledi za brzi ulazak u europski integracijski proces, te percepcija balkanskih zemalja u zapadnoj Europi bile su glavne teme razgovora s prof. dr. Janom Bergmannom, sucem na Upravnom sudu u Stuttgartu i istaknutim njemačkim stručnjakom za europsko pravo, politiku EU-a i proširenje Europske unije na istok.

Kada Europsku uniju i proširenje na istok zamislite kao vlak, onda se može reći da se u prvom, luksuznom vagonu integracijskog vlaka nalaze favoriti za pristup Europskoj uniji Poljska, Mađarska, Češka, Estonija, Slovenija i vjerojatno Cipar koji bi, pretpostavlja se, trebali pristupiti Uniji 2004. godine povodom novih izbora za Europski parlament. U drugom razredu sjede tzv. pre-in države poput Rumunjske, Bugarske, Litve, Latvije, Slovačke i Malte koje se trenutačno nalaze još u fazi čekanja.

Sa zemljama "druge klase" već su u tijeku službeni pregovori o ulasku u Europsku uniju koji bi se trebali realizirati u dogledno vrijeme, tj. negdje do 2007. ili 2008. godine. Treba napomenuti kako ipak postoji mogućnost da se neke od zemalja iz drugog pregovaračkog kruga iz političkih razloga primi već u prvoj fazi proširenja EU-a na istok. Treći razred, odnosno rječnikom njemačkih željezničara, "drveni razred", obuhvaća zemlje Balkana, s kojima se u ovom trenutku još ne vode konkretni pregovori o pristupu Uniji. Toj skupini zemalja pripada i Hrvatska. Zemlje Balkana nisu u potpunosti otkopčane od vlaka EU-a, no nalaze se nedvojbeno u zadnjem vagonu. Stoga ih, priznajem pomalo grubo, nazivam "drvenim razredom" Europe što nipošto ne treba shvatiti kao uvredu.

Zapravo ja bih rekao da se radi više o koraku prema modernizaciji, uljepšavanju i rekonstrukciji „drvenog razreda". Proces stabilizacije i pridruživanja nije ništa drugo nego jedan opširni okvir unutar kojega se mogu inicirati određeni programi modernizacije i unutar kojega se može ojačati slobodna trgovina te napraviti prvi korak prema priključenju Europskoj uniji. Sporazum je inače rađen po uzorku na aktualni pregovarački program desetak srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja kandidatkinja za ulazak u EU i funkcionira u skladu s kopenhaškim kriterijima. Proces stabilizacije također je ključan zbog toga što otvara mogućnost osnivanja novčanih fondova iz kojih se mogu financirati projekti razvoja u povlaštenim državama. Naravno, tu se u prvom redu radi o projektima obnove ratom zahvaćenih područja bivše Jugoslavije. Tako će s projektom CARDS regiji zapadnog Balkana do 2006. godine biti stavljeno na raspolaganje ukupno 4,65 milijardi eura. Od te svote Hrvatskoj će ove godine pripasti 50 milijuna eura.

Bez želje da uvrijedim hrvatsku Vladu, moram reći kako mi se takva najava čini iznimno optimističnom, da ne kažem utopijskom. Treba jednostavno shvatiti kako je Europska unija u ovom trenutku u tehničkom smislu potpuno usredotočena na pregovore o ulasku deset srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja. Tu se pojavljuju golemi problemi, posebice u poljoprivredi. Kada analizirate aktualnu situaciju, vidjet ćete da bi prema sadašnjim propisima svakome seljaku u istočnoj Europi pripadalo između tisuću i tri tisuće eura subvencija iz agrarnih fondova. Na Zapadu to nitko ne želi platiti. Stoga su u tijeku planovi za sveobuhvatnu reformu poljoprivrednog sektora. Takvim se planovima protivi u prvom redu vrlo utjecajna Francuska koja bi u slučaju velike agrarne reforme izgubila vlastita prava na subvencije iz fondova. S druge strane, rezanje subvencija seljacima u istočnoj Europi naravno nalazi na veliki otpor kod zemalja kandidatkinja koje ne žele da ih se tretira kao "drugorazredne" partnere. To je samo jedan primjer za trenutačnu preopterećenost Europske komisije koja pokušava posredovati između takvih različitih interesa.

Nadalje, morate znati da se EU u velikoj mjeri bavi i Turskom koja na neki način konstantno kuca na vrata i želi biti primljena u europsko društvo. Jednostavno ne vidim kako bi u takvoj situaciji mogli postojati slobodni kapaciteti za pregovore s Hrvatskom u smislu kopenhaških kriterija. Uostalom, kada pogledam što se u okviru Europske unije danas dešava vezano za Hrvatsku, onda ne vidim gotovo ništa.

Ako hrvatska Vlada želi biti spremna za prijam u EU 2006. godine, do tada bi i službeno trebalo biti potvrđeno ispunjenje svih kriterija za uključenje u EU. Takvo što moguće je jedino nakon dugogodišnjih pregovora. Ne zaboravite da zemlje srednje i istočne Europe punih deset godina vode mukotrpne pregovore s Europskom unijom. Također trebate znati da se acquis communautaire EU-a, znači svi pravni propisi nastali kroz povijest europskog udruživanja, svake godine povećava za osam do deset tisuća pravnih odredaba što znači da je ispunjenje kriterija golem posao koji raste iz dana u dan.

S jedne strane, komisar EU-a za proširenje na istok, Günther Verheugen čvrsto se drži zacrtanog plana kojega ste spomenuli u pitanju. S druge strane, njemačka je vlada posljednih dana naglasila kako se aktualna poljoprivredna politika ni u kom slučaju ne može transferirati na zemlje istočne Europe, jer bi to Njemačku dovelo u veliki financijski rizik. Kancelar Schröder ne bez razloga tvrdi da se temeljita reforma agrarne i strukturalne politike mora provesti prije završetka procesa pregovora. Međutim, to se zasigurno neće dogoditi prije rujna i parlamentarnih izbora u Njemačkoj. Drugim riječima, ako se njemačke primjedbe shvate ozbiljno, nije realistično očekivati završetak pregovora s prvom grupacijom kandidata do summita u Kopenhagenu.

Budući da će se u lipnju 2004. održati izbori za Europski parlament, odlična je ideja omogućiti prvoj grupi zemalja srednje i istočne Europe formalno sudjelovanje na tim izborima, iako do tada njihovo priključenje u pravnom smislu neće biti u potpunosti okončano. Drugim riječima, u sljedećem mandatu Europskog parlamenta Slovenija, Mađarska, Poljska itd. imat će svoje zastupnike u Strasbourgu, no oni neće imati pravo glasa, nego će prvo biti promatrači.

Daljna odgoda proširenja EU-a u svakom slučaju sa sobom bi donijela dodatni rizik. Naime, u posljednjih nekoliko godina postotak građana u istočnoeuropskim državama koji podržavaju ulazak njihove zemlje u EU rapidno je pao. Krucijalni dijelovi stanovništva, kao što su seljaci, prepoznali su kako im priključenje Europskoj uniji neće nužno donijeti isključivo pozitivne stvari. Naime, da bi se razina produktivnosti jednog istočnoeuropskog seljaka podigla na samo 50 posto EU-razine, čak šest milijuna seljaka u istočnoj Europi trebalo bi ostati bez posla. Ako se i dalje bude čekalo s proširenjem EU-a na istok, moguće je da će postotak odobrenja i dalje pasti. Uostalom, uopće nije slučajnost da je Vaclav Klaus u Češkoj izbornu kampanju, na sreću neuspješno, pokušao voditi antieuropskom retorikom.

Mogu samo ponoviti kako se Hrvatska trenutačno ne nalazi na vidiku Europske unije. Kada je riječ o proširenju europskih integracija na istok, gotovo nitko u Europskoj uniji ni u zemljama članicama ne misli na Hrvatsku.

To je ujedno i razlog zbog kojega su se modeli za reformu europskih institucija u Nici odnosili isključivo na deset srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja, na Cipar, Maltu i djelomice na Tursku. Države Balkana za sada se ne nalaze u svijesti Europske unije. To je bez sumnje velika mana, jer ako vas se ne primjećuje, skretnice neće biti postavljene u povoljnom smjeru za vas. Ne mogu ocijeniti da li odgovornost za takvu situaciju treba potražiti u eventualnim komunikacijskim problemima hrvatskih vlasti ili je pak problem u sveopćoj situaciji Balkana koji za mnoge zapadne Europljane predstavlja ništa drugo no tamnu mrlju na zemljopisnoj karti. Balkan se percipira kao konfliktno područje karakterizirano organiziranom trgovinom oružjem i ljudima te pravom zakonskom i korupcijskom džunglom. Razumljivo je da Hrvatska pati što je mnogi svrstavaju u taj "balkanski lonac".

Za Hrvatsku bi u svakom slučaju bilo pametno što prije podnijeti zahtjev za prijam u Europsku uniju, jer to još nije učinila nijedna zemlja s Balkana. Zasigurno nitko ne bi imao ništa protiv takvog zahtjeva. Hrvatska je, naime, osobito za Nijemce i Austrijance, atraktivna i popularna turistička destinacija. S oficijelnim zahtjevom za prijam u EU Hrvatska bi u najmanju ruku postala dio službene agende i, nogometnim rječnikom, na neki način bi bila prisutna na travnjaku. Turska je to napravila vrlo lukavo. Turci su vrlo rano podnijeli zahtjev za ulazak u EU. Iako taj zahtjev nije u potpunosti prihvaćen, Turska se uvijek nalazi u podsvijesti kada je riječ o proširenju Europske unije.

Slovenija će kao najbogatija zenmlja srednje i istočne Europe u svakom slučaju biti primljena u prvoj rundi proširenja. Time će vanjska granica Europske unije prolaziti između Slovenije i Hrvatske, što će automatski sa sobom donijeti i pojačane kontrole na graničnim prijelazima. To je jednostavno neizbježno, jer se u protivnome neće moći riješiti problem izbjeglica i organiziranoga kriminala. Mislim da bi bilo dobro za Hrvatsku da se ne upušta u prevelike političke konflikte sa Slovenijom, jer bi se moglo dogoditi da eventualni hrvatski zahtjev za ulazak u Europsku uniju ne bude ratificiran od slovenskog parlamenta. S druge strane, pak, potpuno je pogrešno nadati se da će kvalitetni susjedski odnosi eventualno omekšati schengensku granicu.

Ne smije se zaboraviti da je u trenutku pristupanja Grčke, Španjolske i Portugala Europsku zajednicu činilo devet relativno bogatih zemalja koje su sebi bez većih problema mogle priuštiti tri nova, relativno mala člana. Nadalje, u vrijeme proširenja EU-a na jug Europe, europski integracijski proces ni približno nije bio toliko složen i napredan kao što je to danas. Sada imamo situaciju da će se za prvih pet ili šest zemalja koje će biti primljene u EU morati rezervirati novac iz strukturalnih fondova Unije.

Dok se Hrvatska jednom priključi Europskoj uniji, po mom mišljenju, kolač će već biti podijeljen. Stoga uvijek naglašavam kako odluka o ulasku u Europsku uniju mora biti dobro promišljena i kalkulirana. Moguće je, naime, da Hrvatska osim formalnog pripadanja "europskoj eliti" neće previše profitirati od ulaska u EU. Slobodno kretanje radne snage, primjerice, teško da može biti u hrvatskom interesu jer bi to dovelo do odlaska mladih, inteligentnih stručnjaka sa znanjem stranih jezika u zapadnoeuropske države. Takav scenarij, za zemlju kao što je Hrvatska, mogao bi predstavljati pravu katastrofu.