Ivica Račan je, kaže, zadovoljan ishodom saborskog glasanja o »nuklearnom sporazumu«. U drugom pokušaju hrvatski ga je parlament potvrdio komotnom većinom glasova. Premijer takav rezultat može smatrati velikim uspjehom. Ne zato jer bi sporazum bio dobar. Nego zato jer se zapravo glasalo o njegovoj vladi. Osvojena podrška signalizira da u Saboru može dobiti prolaz za formiranje novog kabineta. Test je položio, slijedi apliciranje te zamisli.

Prvo, sporazum o nuklearci Krško krajnje je dubiozan. Općeniti je dojam da Vlada u ovoj stvari nije dovoljno konsultirala struku. Osjetljivi međudržavni sporazum politika je kreirala olako. Čak su i mišljenja stručnjaka konfrontirana – Ivan Medvedec, prvi direktor NE s hrvatske strane, tvrdi da je sporazum korektan, ali da političari temu koriste za rješavanje problema unutar koalicije; glasoviti stručnjak za nuklearnu energiju Marko Branica smatra ga katastrofalnim. Slovenski ministar doduše kaže da je ratifikacijom sporazuma Hrvatska stekla pregovaračku prednost, ali sve reperkusije ovog čina tek će se vidjeti.

Treći je razlog nezadovoljstva lom HSLS-a. U glasanju o Krškom stranka se opako podijelila. Iako je Budiša zaprijetio izbacivanjem svima koji se odluče glasati »za«, čak šest njegovih zastupnika ta prijetnja nije zaustavila. HSLS-ovi ministri također najavljuju da će u ovoj stvari stati uz Vladu. Liberali će sada morati rješavati svoju unutarnju dramu, i pitanje je kako će ona okončati. A ozbiljna je liberalna stranka Hrvatskoj jako potrebna. Za svoje cijepanje Budišini drugari mogu kriviti Račanovu prefriganost, ali je činjenica da HSLS svoju duboku unutarnju raspuklinu – koja ga čini tako ranjivim i histeričnim – nikako ne uspijeva sanirati.

Četvrti je razlog, koji onemogućava zadovoljstvo, činjenica da amputacijom napornog HSLS-a četvorka nije riješila pitanje svoje kohezije i efikasnosti. Koalicija i Vlada nisu bile nedjelotvorne samo zbog Budiše i njegove stranke. To je Pedro-alibi. Glavni su problemi ipak u neodlučnosti i neoperativnosti premijera Račana, u njegovoj domobranskoj prirodi, koja ga uvijek zaustavlja i prije nego je pravo krenuo. U novoj koalicijskoj arhitekturi, i u novoj vladi sa starim premijerom, taj se problem, po svoj prilici, ne ukida.

Peto, razloge raspada koalicije ne treba tražiti samo u zločestom HSLS-u, ni u neslaganju karaktera. Razlozi su dublji od stranačkih i osobnih nesporazuma i nadigravanja. Stanje u gospodarstvu i ukupnom društvu isijava krizom, postojeća vlast pred tom se činjenicom čini potpuno nemoćnom. Da je u tom pogledu bila uspješnija – sigurno bi se manje ljuljala. Uspjeh bi je činio stabilnijom. Zaustavljanje negativnih trendova još se ne vidi, nezadovoljstvo velikih društvenih skupina buja. Zato su sve glasnije prognoze da i novoj vladi već jesen nosi nove krize.