U tri protekla desetljeća Hrvatska je promijenila tri politička diskursa: "hrvatsku šutnju", "hrvatsku mržnju" i "hrvatsku sumnju". "Hrvatska šutnja" trajala je od gušenja Hrvatskog proljeća pa do sloma komunizma (1971.-1989.), a karakteriziralo ju je izbjegavanje tema bitnih za demokratizaciju političkog života i definiranje statusa Hrvatske. Organizacijski promicatelj te šutnje bio je SKH. Od 1990. do 2000. na djelu je najprije "obrambena" i "domovinska" mržnja protiv srpskih pobunjenika i velikosrpskih agresora koja se zatim izrodila u "autoritarnu" i "agresivnu" mržnju žutih, zelenih i crvenih političkih protivnika, sindikata, radnika, antifašista, BBB-ovaca i "neeuropeiziranih" Bošnjaka.

Stožer takve emisije antagonizama bio je HDZ. Od 2000. do 2002. postoji "hrvatska sumnja" najprije u stručne a zatim i (među)stranačke kadrove, u održivost koalicijske ravnoteže, u Vladu, u premijera, u međunarodne sporazume. Proizvođači tog političkog govora i ogovaranja bile su stranke šestorke koje je crv sumnje toliko grizao da je od šestorke nastala petorka, koja se ovih dana prelomila na četvorku, a tim će logičnim slijedom - in dubio pro reo - vjerojatno ići i dalje.

Za novu je hrvatsku vlast 21. stoljeće jako brzo završilo s obzirom na ushićenost tajnika NATO-a lorda Robertsona koji je nakon trećesiječanjske pobjede hadezeovske opozicije uskliknuo da je to najbolja vijest ovog stoljeća. Od prvih svojih dana aksiomatski dubiozna, Račanova Vlada nije padala radi "gravitacije", tj. onih razloga zbog kojih je i dobila mandat - unutarnjopolitičkih, već onih vanjskopolitičkih koje birače ni u kojoj zemlji previše ne tangiraju. Na međunarodnopolitičke obveze bilo je kudikamo lakše odgovarati, jer se slušao diktat EU-a ili NATO-a, nego li na bilateralne izazove gdje se računalo s tom dugo traženom slobodom djelovanja. Budući da nije imala sposobnosti rješavati gospodarske i socijalne probleme, ova je Vlada pokušala barem dovršiti beskonačne pregovore hadezeovske vlade sa slovenskim, srbijanskim i crnogorskim i bosanskohercegovačkim susjedima. Ali i ovdje je začas proradio diskurs sumnje pa se i sa Slovencima nakon svakog parlamentarnog okršaja stizalo do zida arbitraže. Za Račana je neuspjeh dogovora s Drnovšekom oko čitavog paketa neriješenih pitanja od Piranskog zaljeva do Ljubljanske banke, značio da je i on ona biljka za koju je opozicija tvrdila da je patentirano simbolizira Stipe Mesić. Kao "fikus petorke" imao je vezane ruke da u bilo čemu poentira.

Račan ne samo da nije mogao učiniti ono što nije htio učiniti nego i ono što je htio učiniti. U tom sudaru dviju taština na zagrebačkim ljetnim igrama, nakon Račanove pobjede pri saborskom izglasavanju Zakona o Krškom, Dražen Budiša je širom otvorio gubitničku perspektivu. Većina smrtnika sumnja da bi on u lupingu političkog obrata mogao postati strateški partner Sanadera i budući predsjednik države.

U skladu s vladajućim diskursom - treba sumnjati - u djelotvornost nove Vlade i kao kvarteta (SDP, HSS, HNS, LS), budući da je njezin osnovni problem ona sama, pošto joj vrijeme i znanje ništa nisu značili. Ona može jednako tako profućkati i ostali dio mandata. Umjesto da je kreirala eurounijski tip uprave, ona je s mnogo lošijim kadrom nego što ga je imao HDZ, kojemu su se ljudi nudili a u nju su u skladu s njezinim kredom otpočetka dvojili, nastavila ono površno improviziranje koje ima efekta jedino u kleptokratskoj destrukciji a ne u strateškoj rekonstrukciji društva. Njezin drugi problem bio je i ostao Sabor i ako Hrvatskoj trebaju izbori, kao jedini sadržaj njezine (ne)sustavske politike, onda su ti nepotrebni izbori potrebni najviše radi promjene saborske strukture. Bilo koja buduća vlast sudarat će se s dijelom Sabora koji nije na doličnoj mentalnoj iliti međunarodnoj političkoj razini koja se u SAD-u definira kao "noopolitika" ili politika utemeljena na znanju u oblasti vanjske politike i strategije.Korak od današnje "nepolitike" do sutrašnje "noopolitike" čini se nemogućim. Hrvatskoj ponajprije treba jedan novi politički diskurs. Recimo "hrvatska nada" koju nudi don Ivan Grubišić s konceptom "Treće Hrvatske". Partiokratski monopolisti na politiku - dongrubišićstvo unaprijed proglašavaju donkihotstvom i poručuju :"Lasciate oghni speranza Voi ch'entrate" u politiku. Ali život bez nade je presuda. Krajnje je vrijeme da se politika prestane miješati u politiku! Jer građani shvaćaju da politika koja se bavi sama sobom ne vodi nikamo osim na nove izborne orgije u kojima će se uzbuđivati jedino političari.

Da Hrvatska živi u režimu eurounijskog zakonodavstva, da su pravosuđe, privreda i vojska depolitizirani, da o politici ništa egzistencijalno ne ovisi, tada bi ta apstinencija imala rezona. Ali ostavljati jedan još tako presudan prostor kao što je to politika samo frustriranim karijeristima i stranačkim članstvima, znači gurati društvo u poražavajuću "kretenosferu".