Vjesnik: 05. 07. 2002.

Ima li Račan petlje izabrati ljude koji vrijede?

Imao je Budiša koaliciju u šaci ali se polakomio i za HDZ-om na grani, pa kad je ispustio jedno, nije dohvatio drugo. Sad više nije zanimljiv ni jednima ni drugima, a ni značajnom dijelu utjecajnih HSLS-ovaca koji će radije nastojati sačuvati ili uhvatiti fotelje u budućoj vladi nego se i dalje baviti njegovim frustracijama zbog neostvarenih ambicija

Račanova vlada je pala. Živjela Račanova vlada! Jedna se koalicija raspala, a neka nova ima rok od mjesec dana da bi se sastala. Stari i novi premijer Ivica Račan izgubio je partnera s kojim je slavio 3. siječnja i sad mora pronaći zamjenu s kojom će osigurati Hrvatskoj stabilnost do prijevremenih izbora.

ZORAN VODOPIJA

Ovo je kraj, ali ne voljom HSLS-a, rekao je Dražen Budiša na odlasku iz Vlade. Ta rečenica potvrđuje politički autizam vođe socijal-liberala čije su poteze prestali shvaćati i oni koji su glasali za njegovu stranku. Njegove ciljeve i logiku su uz maksimalne napore tek ponekad uspijevali dokučiti politički analitičari.

Dobro, shvatili smo da hoće slijediti političko klatno koje opet ide desno pa se ubacuje na vrijeme HDZ-u. Ali, pobogu, kakav pogrešan timing, kakva nesposobnost komuniciranja s javnošću, koalicijskim partnerima i vlastitom strankom. Pa njega više ne razumiju ni njegovi. Dražen je Budiša uspio u nemogućem: od HSLS-a je napravio Hrvatsku u malom, s proeuropskom strujom, dominantnom nacionalno-domovinskom frakcijom i »čekačima« tipa Đurđe Adlešić i Ivana Čehoka.

Dražen Budiša je, međutim, donekle u pravu kad kaže da su SDP i HSLS stvorili 1999. predizbornu koaliciju s kojom su na zajedničkoj listi pobijedili na izborima, pa stoga nije legitimno izbaciti HSLS i formirati manjinsku vladu. Ne bi bilo politički fair pozivati se na zajedničku političku platformu i izbornu pobjedu pri osnivanju nove manjinske koalicije nakon što je HSLS nogiran iz Vlade.

Očekujemo stoga da će novi i stari premijer Ivica Račan takve prigovore odbaciti načinom izbora nove koalicije i razotkrivanjem razlika između današnjeg i nekadašnjeg HSLS-a pod Budišinim vodstvom. Račan, dakle, ne bi smio formirati manjinsku vladu koja bi ovisila o potpori Sabora od glasanja do glasanja i praktički bila nastavak sadašnje samo bez odbačenih liberala. On mora sastaviti (a to je već najavio) većinsku koaliciju sa HSLS-ovim otpadnicima, IDS-om, manjinskim strankama i nezavisnima koja neće imati nikakve izravne veze s dosadašnjom, a čiji će se unutarnji ustroj cementirati novim koalicijskim dogovorom. Legitimnost takve koalicije, koja neće imati izravne veze s trećesiječanjskom osovinom SDP-HSLS, odbačeni Budiša neće moći osporavati.

Drugi Račanov argument je geneza HSLS-a. Prvi Budišin HSLS iz 1999. priključio se koaliciji da s vlasti sruši HDZ kao zatiratelja proeuropske Hrvatske. Drugi Budišin HSLS iz 2002. s nacionalno-domovinske platforme, sumnjičav prema suradnji s Haagom ali i Bruxellesom, radi na povratku HDZ-a na vlast. Pritom, jasno, još nema nikakvih opipljivih dokaza da je Sanaderov reformirani HDZ toliko evoluirao da ne vuče za sobom stigmu Tuđmanovog HDZ-a.

Imao je Budiša koaliciju u šaci ali se polakomio i za HDZ-om na grani, pa kad je ispustio jedno, nije dohvatio drugo. Sad više nije zanimljiv ni jednima ni drugima, a ni značajnom dijelu utjecajnih HSLS-ovaca koji će radije nastojati sačuvati ili uhvatiti fotelje u budućoj vladi nego se i dalje baviti njegovim frustracijama zbog neostvarenih ambicija.

Nova koalicija koju će predložiti Račan bit će još zamršenija od dosadašnje, krhka i ograničena vijeka trajanja. Ona će opstati do prve krize koju mogu izazvati nove haaške optužnice, pokušaj usvajanja Ustavnog zakona o pravima manjina ili sporna pitanja u odnosima sa Slovenijom ili Srbijom i Crnom Gorom. Prijevremeni su izbori zato lako predvidivi. Jedino je upitan njihov datum.

Novi izbori su, uostalom, najdemokratskiji način biranja one političke opcije koja će imati najjaču potporu u javnosti. Ako je Račanu doista stalo do toga da ostaci dosadašnje koalicije uklopljeni u neku novu koaliciju odrade barem dio onoga što je obećano 3. siječnja 2000., onda bi morao konačno povući neke energičnije poteze.

Trebao bi, recimo, predložiti nove ministre ne (isključivo) prema ključu nego prema sposobnosti. I to kako one iz ostalih stranaka nove koalicije, među nestranačkim ljudima, ali i iz vlastite stranke. Jer i SDP je neke ljude postavljao prema kriteriju minulog rada, a ne zato jer su rođeni za neko ministarstvo.

Odlaskom Budišinih liberala Hrvatska se, među ostalim, barem do sljedećih izbora, a možda i dulje, riješila stranke koja je postala sinonim za partitokraciju i klijentelizam, koja je utrapila svoje ljude na silna mjesta po ministarstvima daleko nadmašivši ono što bi joj prema stranačkom ključu u koaliciji »pripadalo«. Takvi će se, naravno, prvi odreći svoje stranke da bi ostali u svojim foteljama. I kad HSLS iscuri iz sadašnje koalicije u novoj će se vladi sigurno naći neki njegovi otpadnici koji strše kvalitetom, ali će zato u državnom aparatu ostati i dobar dio uhljebljenog stranačkog taloga.

Račanu će Mesić ponuditi prigodu za start nove koalicije. Ima li on petlje izabrati ljude koji vrijede i koji mogu izvući ovu zemlju iz gliba, najbolje će procijeniti birači na sljedećim izborima.