Ivica Račan je kroz jedna vrata izašao van, da bi se kroz druga vratio unutra i presložio karte po svojoj volji. Ostavka je jedna od rijetkih odluka za koju premijer, prema Ustavu i zakonima, nikoga u ovoj državi ne mora ništa pitati i koju može samostalno donijeti, a da ga nitko u tome ne sputava. Bio je to jedini preostali način da Račan provede svoju volju i pokuša u Hrvatskoj uspostaviti kancelarsku vladu – znajući da nitko važan u zemlji sada nije spreman za izbore.

Za ostavku premijer ne mora tražiti supotpis predsjednika države ili parlamenta, niti se mora konzultirati s koalicijom. Gotovo za sve drugo prvi čovjek Vlade mora najprije dobiti potporu šefova stranaka u okviru koalicijskog »višestranačkog komiteta«. No, i kad dobije pristanak tog »nadparlamenta«, nitko ne može biti siguran da ta odluka neće zapeti u pravom parlamentu, preko puta Banskih dvora.

Da je umjesto ostavke odlučio poslati Saboru zahtjev za izjašnjavanje o povjerenju njemu ili Vladi, Račan bi se suočio s novim komplikacijama, jer Sabor ne može o tome odlučivati dok ne prođe najmanje sedam dana otkako je kurir iz Banskih dvora odnio taj papir Zlatku Tomčiću . Da je Sabor odlučio raspravljati o povjerenju, Račan i njegova Vlada – da bude još paradoksalnije – sigurno bi prošli. Međutim, nitko ne bi mogao zaustaviti novi krug političkog mrcvarenja i sve dublje agonije vlasti.

Premijer, kako se čuje, trebao bi prestati biti »prvi među jednakima«, već bi postao posebna institucija i »čvrsta točka« Vlade. Trebao bi početi s ustrojavanjem vlastita ureda u pravom smislu te riječi, kakvog stoljećima imaju premijeri na Zapadu, ali i oni u susjednim državama – Sloveniji ili Mađarskoj. Nemaju ih još neke zemlje koje nisu posve završile tranziciju iz komunizma, primjerice Hrvatska, ili Srbija.

Takvi uredi premijera imaju od stotinjak do nekoliko stotina visokih državnih činovnika i savjetnika, ovisno o veličini države. Njihova je uloga da koordiniraju rad Vlade i njezinih ministarstava, prema naputcima premijera. Danas premijer nema savjetnika niti vojske činovnika, a koordinaciju u Vladi vode njezini potpredsjednici, što je nasljeđe iz komunizma, pa bi se te dužnosti »nadministara« morale ukinuti. Na taj način, ojačao bi se položaj ministara, a posebno premijera.

Postupak za donošenje odluka na vrhu izvršne vlasti vjerojatno se ne bi bitno promijenio, ali bi se ubrzao i učinio djelotvornijim. Premijer bi bio dužan uvažavati strateške ciljeve svoje stranke ili stranaka na vlasti. Međutim, konkretnu politiku Vlade na pojedinim pitanjima i zakonima dogovarali bi premijer i ministri, a ne stranački šefovi. Kada se odluke donesu, Ured premijera bio bi zadužen za koordinaciju među resorima i za provođenje odluka. Vlada je, naime, dužna voditi ponajprije državnu politiku (a ne stranačku), te pritom posebno uvažavati mišljenja stručnjaka. Reformom i reorganizacijom Vlade, tako da poprimi obilježja kancelarske, cijela izvršna vlast i državna uprava morala bi postati stručnija i efikasnija.

Političke faktore koji se boje da će Hrvatska umjesto svemoćnog Tuđmana dobiti vrlo moćnog Račana, valja upozoriti da moraju prihvatiti sve konzekvence koje slijede iz činjenice da je Hrvatska, promjenom Ustava, ukinula (polu) predsjednički sustav i postala zemljom parlamentarne demokracije. Ako taj smjer nekome nije po volji, ne bi bilo primjereno da ubuduće – zbog moralnih razloga – prigovara koalicijskoj vladi da je neorganizirana i nesposobna bilo što značajnije provesti.

Jedan od razloga jest i loša organizacija Vlade i državne uprave, jer je uglavnom preuzeta iz doba Jugoslavije. No, glavni je razlog u tome što je Račanova koalicija nespremno, i bez pravog programa, dočekala vlast koja joj je nakon Tuđmanove smrti pala u ruke.

U svakom slučaju, reforma Vlade i vrha državne uprave jest nužda, a nova koalicija i vlada – ako se uspiju oformiti u mjesec dana – morat će zagristi u tu kiselu jabuku. Kad se to ostvari, nijedna vladajuća ekipa više se za svoja posrtanja neće moći izgovarati na državnu upravu. Činjenica je da će Račan, ako mu pođe za rukom, uvesti kancelarsku vladu ne samo za sebe, nego i za Ivu Sanadera , ili za neke druge buduće premijere. Stoga bi HDZ – ili neke od sadašnjih stranaka na vlasti – trebali biti barem toliko odgovorni da to doba dočekaju s ozbiljnim programom, a ne nespremni, kao što su sad.