Nakon spora o tajnim službama, uslijedile su razmirice oko ovlasti predsjednika Republike. Zatim je Jakovčić istupio iz Vlade. Prošlog ljeta, pak, kulminirao je sukob oko suradnje s Haaškim sudom ...

Analitičari su nabrojili barem deset kriznih situacija u protekle dvije godine: neslaganja šesteročlane koalicije počela su s reorganizacijom tajnih službi. To se pitanje do danas nije do kraja razriješilo jer se još uvijek čeka imenovanje čelnih ljudi u tom osjetljivom sektoru. Uslijedile su razmirice oko promjene Ustava vezane uz mjeru detronizacije predsjednika države, odnosno uz odlučivanje "za i protiv" Županijskog doma.

U bitku po sistemu jedan protiv ostalih — prvi je ušao lider IDS-a Ivan Jakovčić zbog Istarske banke. Ucjenjujući koalicijske partnere najavom izlaska iz Vlade, uspio se izboriti za sanaciju "svoje" banke, ali se nedugo zatim pojavio i problem Statuta Istarske županije. Kad je već izgledalo da je kriza prevladana — IDS je izišao iz Vlade ostavkom Jakovčića na ministarsku funkciju.

Račanov kabinet tresao se i zbog koridora za prijevoz nafte, zbog Zakona o privatizaciji i onog o reviziji pretvorbe, oko prava branitelja. Potresao ih je i slučaj Baxter, nedavno plaćanje mostarine, a slučaj Riječke banke bio je povod takve krize da su se prvi put počeli spominjati prijevremeni izbori. No, trajna razdjelnica među članovima koalicije može se svesti na odnos prema Haaškom sudu, vanjsku politiku (od pitanja odnosa sa Slovenijom do trasiranja hrvatskog puta prema EU-u) i načina daljnje privatizacije i njezina tempa. Predizborni koalicijski partneri Račan i Budiša žestoko su uzdrmali Vladu prošlog ljeta zbog haaških optužnica. Račan je zagovarao bespogovornu suradnju, a Budiša tražio dosljedno pridržavanje saborske Deklaracije o Domovinskom ratu, odnosno o obrani toga rata od kriminalizacije putem zapovijedne odgovornosti i liste pozvanih i osumnjičenih generala. Taj je sraz Budišu stajao predsjedničkog mjesta u stranci. Godinu dana poslije po istom ključu se najavljuju nove optužnice, a Račan i Budiša broje posljednje sate zajedničke Vlade: Budiša još jednom odlazi zbog principijelnih razloga uz podjele u vlastitoj stranci, a pragmatični Račan bez nervoze u ulozi mandatara sastavlja kabinet bez Budiše i njegova HSLS-a. Ako, naime, i ostanu neki Račanu vjerni ministri iz HSLS-a — oni će dijeliti sudbinu Gorana Granića, dakle neće biti iz kadrovske kvote HSLS-a. Za ovakav definitivni razlaz povod je bila tzv. nuklearna kriza: lanjski sukob Račana s partnerima, ali i stranačkim kolegama, zbog sporazuma o granicama ili točnije podjele Piranskog zaljeva — ovog ljeta fokusirao se na sjever susjedne dežele — na suvlasničke i upravljačke odnose u NE "Krško". Kriza je izazvana po lanjskom receptu citiranjem istrgnutih citata dvojice stranačkih lidera, suprotnim tumačenjem istih činjenica, dosljednom uvjeravanju javnosti obiju strana da govore istinu, premda neprijeporno netko laže, a završava konačnim slomom koalicijske Vlade i same koalicije.

Potresa među vladajućima u Banskim dvorima bilo je i u doba HDZ-a, ali je jednostranačka vlada sukobe rješavala jednostavnijim putem jer je pravo konačnog pravorijeka uvijek u polupredsjedničkom sistemu uvijek imao predsjednik države i stranke. Nije se govorilo o krizi Vlade, ali već je izlazak potpredsjednika Mate Babića i ministra Dragutina Kalođere bio rezultat koncepcijskog sukoba unutar Banskih dvora oko načina privatizacije. Bilo je razlika i u pristupu obrani, pa se samo u mandatu premijera Manolića u manje od godinu dana na fotelji ministra obrane izredalo više osoba u manje od godinu dana.

Potreba za nacionalnim konsenzusom u jeku rata dovelo je do formiranja Gregurićeve Vlade nacionalnog jedinstva. Tu je vladu prvi napustio ministar bez lisnice Dražen Budiša, zbog ratnih događanja koja su narušavala dignitet Domovinskog rata, zatim je uslijedila i bučna ostavka Bosiljka Mišetića, ministra uprave i pravosuđa, zbog stanja u vlastitom resoru. Za njegov se mandat, među ostalim, vezuje blamaža olakog puštanja na slobodu zločinaca Željka Ražnatovića Arkana, a potom i Gorana Hadžića, a mimo volje resornog ministra.

Najdugovječnijem premijeru Zlatku Mateši stolica se tresla zbog liste ratnih zločinaca i Zakona o oprostu, a najveća kriza vlade bila je vezana uz donošenje Zakona o suradnji s Haaškim sudom i erdutskoga sporazuma, iz čega Mateša ne bi uspio izići kao pobjednik bez čvrste Tuđmanove ruke. Pri kraju HDZ-ove vladavine pokušaj reforme vojske završio je Hebrangovim odlaskom uz pismo predsjedniku države i stranci. Matešu su uzdrmala i prava branitelja, ali i koncepcija obrazovanja i besplatni udžbenici, što je završilo vehementnom ostavkom Ljilje Vokić.

Račan nije imao ni poziciju ni moć Tuđmanovu u rješavanju kriza svoje vlade, a još će mu manji biti manevarski prostor u Vladi koja će imati tek tijesnu podršku u parlamentu. Upravo bi zbog toga ubuduće morao izbjegavati donošenje krucijalnih odluka bez prethodnih čvrstih konzultacija i s političkim partnerima i strukom kako mu se ne bi ponovile priče kakve su, primjerice, pokušaj parafiranja sporazuma o granicama sa Slovenijom i uspješno parafiranje ugovora za koje je ipak platio preveliku cijenu.