Ostavka premijera Račana premijera je na hrvatskoj političkoj sceni. Još niti jedan hrvatski predsjednik vlade nije odstupio svojom voljom ili zato jer bi to diktirala situacija u parlamentu. I Mesić, i Manolić, i Gregurić, i Šarinić, i Valentić, i Mateša dolazili su i odlazili s mjesta premijera onako kako je to odgovaralo predsjedniku države Tuđmanu, i HDZ-u koji je imao komotnu većinu u Saboru. U ratnim i poratnim godinama vodilo se više računa o situaciji u zemlji pa je tako Gregurić vodio vladu nacionalnog jedinstva.

Račan je pobrojao okolnosti koje su ga navele da odstupi: svoju izraženu neodlučnost pravdao je željom za konsenzusom s koalicijskim partnerima. Izjave o potrošenosti koalicije kulminirale su otvorenom opstrukcijom »jedne stranke koja je blokirala rad Vlade i onemogućila Sabor u donošenju odluka«. Tako je Račan objasnio zadnji potez Budišnih liberala što ga je nagnalo da napokon podnese ostavku.

Dosadašnji i vjerojatni budući premijer je priznao da je njegova Vlada ispunila mali dio obećanja a reforme ozbiljno nije ni započela. Zato i traži novi mandat da bi u miru, bez liberala za vratom, suženi broj najznačajnijih reformi proveo do kraja. Da bi mogao u tome uspjeti, povjeri li mu predsjednik Mesić prigodu za popravak, govori mala provjera u Saboru gdje je Račan dobio nekih 86 potpisa podrške novoj koaliciji. Nakon što se Mesić u srijedu potpiše na već pripremljenu odluku slijedi mjesec dana dogovora o izgledu nove koalicije.

Budući premijer nije u oproštajnom govoru spomenuo ono što je govorio proteklih dana i što je ulijevalo najviše nade: novi način rada, manje ministarstava i kresanje birokracije ugojene partitokratskim ponašanjem stranaka koalicije. Tu se, tako zanimljivo i privlačno, bio na tren složio s onim što zagovara akademik Supek. Možda će ta, najteža od svih reformi, jer ozbiljno zadire u mentalitet sinekura uglavljen u hrvatskim glavama, ostati za neku bolju prigodu.