Kako se približavao dolazak Dalaj-lame u Hrvatsku, tako su se gomilali izgovori i objašnjenja o tome zašto ga vlasti ne žele primiti ni na službenoj, ni na neslužbenoj razini. U tome je najdalje otišao jedan neimenovani državni službenik koji otkriva da pravi razlog leži u činjenici da Hrvatska još uvijek nije riješila problem Prevlake, a kineski bi glas u Vijeću sigurnosti mogao biti odlučujući.

Oni koji misle da baš sada nije vrijeme za ljudska prava ili su izvan zemlje, kao Tonino Picula, ili se prave neinformirani (nitko ih nije obavijestio!?) kao Mesić ili Željka Antunović u interviewu Radiju 101. Na žalost, problem nije u lošem alibiju, pa ni u činjenici da je s pozicije zaštite ljudskih prava sasvim irelevantno hoće li Tibet biti nezavisna država ili neće. Stvar je mnogo dublja i pokazuje da hrvatske vlasti ne razumiju ili ne žele razumjeti razliku između političke i ljudskopravne (humanitarne) razine problema. Sustavna praksa njihovog ponašanja je da se nikad samoinicijativno i autonomno ne zalažu za međunarodna ljudska prava ukoliko ta inicijativa nije posljedica unilateralnog stranog pritiska ili nužnosti zbog ulaska u "euroatlantske" integracije. Zar posljednja sesija UN-ove komisije za ljudska prava nije bila najboji dokaz takvog ponašanja? Da budemo potpuno jasni, nitko od hrvatskih vlasti nije očekivao da daju izjave u smislu političkog priznanja Dalaj-lame i Tibeta ili da na bio koji način remete dobre političke odnose službenog Zagreba i Pekinga. Razlog zbog kojeg su trebali primiti Dalaj-lamu - kao što su to učinili slovenski i češki političari - leži u činjenici da je on neosporan moralni autoritet i jedan od najpoznatijih boraca za ljudska prava, te autentični predstavnik žrtava kršenja ljudskih prava na Tibetu. Morali su ga primiti zbog humanitarne i ljudskopravne katastrofe nastale dugogodišnjim obračunima kineskih vlasti s ljudima koji ni na koji način ne mogu nauditi kineskoj državi, ali usprkos tome ne žele se odreći svojih legitimnih prava.

Neodrživo je, kukavički i nečovječno povezivati političku i humanitarnu stranu problema. U zatvorima Drapchi i Gutsa na Tibetu u ovom trenutku leži barem 250 monahinja i monaha čiji je jedini grijeh što su korisitili svoje pravo na izražavanje. Mnogi od njih su mučeni i nalaze se u neljudskim uvjetima, bez pristupa liječnika, odvjetnika ili obitelji.

Izvještaji govore da je lice 21-godišnje Drugkyi Peme "bilo crno i plavo", a jednoj od zatvorenica je rekla da je bila udarana po licu i grudima elektrošok-palicom, te da su joj tu palicu gurali u vaginu. I u drugim dijelovima Kine zabilježena su brojna brutalna kršenja ljudskih prava, a nakon samovoljnog kineskog priključenja "antiterorističkoj koaliciji" u prvi plan izbila su ona u pokrajini Xinjiang Uighur Oblici mučenja koji se koriste u toj pokrajini ne koriste se, prema saznanjima Amnesty Internationala, niti u jednom drugom dijelu Kine. U to ulazi i ubrizgavanje injekcija nakon kojih žrtva postaje mentalno neuravnotežena ili gubi sposobnost suvislog govora, stavljanje papra ili čilija u usta, nos ili spolne organe, te uvlačenje konjske dlake ili žice u penis.

U 2001. godini, prema ograničenim i nepotpunim pođacima, u Kini je izvršeno 2468 smrtnih kazni, što je gotovo polovica svih smrtnih kazni u svijetu u istoj godini. Strijeljanja se vrše javno na stadionima pred više desetaka tisuća ljudi, a ako netko zakasni taj dan pa ne dođe pogledati egzekucije za takve lokalne vlasti organiziraju specijalne panoe s fotografijama na kojima mogu vidjeti sve što su propustili. Gotovo je nemoguće vjerovati da hrvatske vlasti ne znaju za sve to što se događa, a ako znaju onda svjesno krše međunarodna ljudska prava i svoje međunarodne obveze.

Na žalost, u svojim lanjskim i ovogodišnjim kontaktima s kineskim vlastima ni Račan, ni Picula, ni Mesić nisu poduzeli ništa da bi barem upozorili na tu humanitarnu katastrofu. Opravdanja za to ne može biti.

Edin Tuzlak je tajnik Ureda Amnesty Interaationala Hrvatska