Od predsjednika Mesića HSLS traži, kaže Dražen Budiša, da nova Vlada bude stručna na čelu s mlađim čovjekom s menadžerskim sposobnostima. Na stranu što bi čelnik jedne liberalne stranke trebao znati da hrvatskoj politici upravo nedostaje suvremeno demokratsko poimanje politike kao odgovorne profesionalne djelatnosti i političara kao menadžera u svojoj oblasti, dok se istovremeno stručnjaci bave svojim strukama i tako najbolje »pomažu« politici, savjetujući je ili kritizirajući, svejedno. Dakle, trebao bi podržati »politizaciju« politike a ne je, na njenim počecima u Hrvatskoj, razvodnjavati.

No, ovdje je važnije da je Budiša i ne htijući djelomično odgovorio na pitanje što u ovom trenutku treba njegovoj stranci. To je svakako mlađa osoba s (političkim) menadžerskim sposobnostima, što on, premda u političkim okvirima pripada srednjoj a ne starijoj generaciji, sigurno nije. Naime, posljednja zbivanja oko vlasti u kojima je Budiša jedna od središnjih figura, nedvojbeno su pokazala da je izgubio politički kompas, demonstrirao je iznimnu samovolju i bahatost u odnosu na suradnike, te da sa sobom u »provaliju« vuče i čitavu stranku.

Prvo, danas i službeno obznanjeni »nezavisni liberali« nisu ni politički marginalci ni tek puki suputnici stranke. Riječ je o ljudima koji su Budiši u svim dosadašnjim kriznim situacijama u trinaestgodišnjoj povijesti stranke, a bilo ih je možda više nego i u jednoj drugoj, vjerno stajali uz bok. Štoviše, tijekom raskola s Gotovčevom strujom 1997. godine upravo su Jozo Radoš, tadašnji tajnik stranke, i Ivo Škrabalo odrađivali »krvavi« posao sudjelujući u osnivanju brojnih novih podružnica kako bi na stranačkom saboru dobili prevagu nad Gotovcem. S druge strane, ni njih dvojica a niti, primjerice, Goranko Fižulić, Mladen Godek, Hrvoje Kraljević ili Zrinjka Bernardi Glovacki ne spadaju u one socijalne liberale kojima bi se mogla prišiti nekakva posebna »ljubav« spram SDP-a. Kada onda oni danas Budišu nazivaju diktatorom, te ga optužuju za uništavanje liberalne supstance stranke, skretanje udesno te raskol u vladajućoj koaliciji, onda to ima posebnu težinu.

Drugo, ostaci ostataka nekada moćnog HSLS-a koji ostanu uz Budišu mogli bi se naći na političkoj čistini bez ikakva zaklona. Ako s ovakvim imidžem na sljedećim izborima nekim čudom i prođu izborni prag, posvađani s lijevim centrom teško da će se, a s time se kalkulira, uspjeti nasloniti i na HDZ. Zajedničari, naime, nađu li se u prilici, za svoje će partnere radije birati DC (prođu li izborni prag) i stabilno vođeni HSS (bude li se ovima to htjelo) nego nepouzdani HSLS sa stigmom gubitnika na čelu s »čudljivim« Budišom.

Budiša je političar na odlasku. Ne zato što bi to htio klub nezavisnih liberala, nego zato što to pokazuju politički rezultati njegova djelovanja. Možda ni »nezavisni liberali«, koji svojim prisilnim disidenstvom u neku ruku nastoje potvrditi legitimitet nove vladajuće koalicije i Vlade jer nastavljaju suradnju sa SDP-om, nisu (liberalna) politička budućnost Hrvatske. Ali locirajući probleme u HSLS-u čine možda zadnje pokušaje barem za spas te stranke koja ih se, zahvaljujući svom predsjedniku, tako olako i nimalo liberalno želi riješiti.