Nakon dugotrajnih najava, Dalaj-lama stigao je u Hrvatsku. Domaći visoki političari namjeravali su, međutim, to ne primijetiti. No, pritisak javnosti urodio je plodom. Premijer u ostavci Ivica Račan primio je Dalaj-lamu privatno. Doduše, u tom slučaju nije posve jasno je li primio Dalaj-lamu ili Tenzina Gyatsoa. Riječ je bila o jednostavnoj računici domaćih političara - ne želimo kvariti odnose s Kinom. No, prevagu je odnijela još jednostavnija računica. U ovoj situaciji nepopularnosti političara nužno je pozitivno odgovoriti na zahtjeve javnosti.

Don Ivan Grubišić rekao je da tim činom nismo pokazali civilizacijsku razinu ponašanja, nego potvrdili da su nam kriteriji vrednovanja osobe ispod svake razine. Ivica Račan odlučio je, makar iz pragmatičnih razloga - a takvi u politici uvijek valjaju - barem ublažiti trpku Grubišićevu izjavu.

Službeno neprimanje Dalaj-lame zamaskirano je privrednom suradnjom s Kinom i činjenicom da ta država, kao stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, može utjecati na rješavanje statusa Prevlake. Račan je pokušao sve svesti na izreku - »Vuk sit, ovce na broju«.

Iran odlučno jučer, Dalaj-lama neodlučno danas, tko zna što ili tko sutra. Sve to ukazuje na manjak samopouzdanja domaće politike kad se iskoračuje u svijet. Zabrinjavajuća je činjenica da hrvatski političari unaprijed paze da ne bi kojim slučajem nekoga u bijelom svijetu povrijedili.

U slučaju Dalaj-lame ne bi se htjeli službeno miješati da ne bi izgubili neki posao. U slučaju Irana dajemo drugima da nam se službeno miješaju kako bi izgubili neki posao.