Niti mi je tamo bilo mjesto, niti je to važno - izjavio je prgavo ministar obrane Jozo Radoš, braneći se od medijskih kritika što nije bio nazočan drugom danu summita zemalja kandidata za NATO u Rigi. Radoš, dakle, nije smatrao važnim sudjelovati u izradi završnog dokumenta i biti nazočan na konferenciji za novinare. Zbog toga su organizatori skupa uklonili hrvatsku zastavu i natpis. Umjesto toga, drugi dan summita Radoš je na vlastitu inicijativu proveo - šećući uz rijeku.

Ovako mala ali sramotna epizoda iz hrvatskoga euroatlantskog integracijskog života sasvim jednostavno objašnjava zbog čega Hrvatska guta prašinu zemalja-trkačica koje se silno žure da bi što prije ispunile uvjete za Europsku uniju i NATO. Kad već Račan nije mogao doći u Rigu, jer je morao podnijeti ostavku kod kuće, u Litvu je poslao Piculu i Radoša. Picula je skup napustio prvi dan zbog drugih obveza, ali je zato u Rigi ostao Radoš. Svojim izostankom sa skupa Radoš je dao pljusku organizatorima, no puno veću uputio je onima koji su se možda ponadali da je njemu uistinu stalo da Hrvatska uđe u NATO. Da je to zaista bilo tako, onda se s obrambenim reformama ne bi toliko kasnilo, toliko da se Hrvatsku u zadnji čas prima u MAP, NATO-ov program koji zemlju kvalificira kao kandidata za članstvo. Toliko kasno da krajem ove godine neće biti pozvana da uđe u NATO. Prije toga, hrvatski su političari kumili i molili da ih se prihvati u Vilniusku skupinu, iako tad nisu bili u MAP-u, samo da bi valjda mogli s time mahati doma. Kad su ih napokon primili u V-10, a Hrvatska ušla u MAP, Radoš je hladno ustvrdio da je summit Vilniuske skupine bio bezveze. Radije se šetao uz rijeku.

Budući da je ministar ipak ministar, a još uz to i onaj koji je svoju lojalnost iskazao Račanu, nitko mu se u njegovu okruženju nije usudio reći da bi šetnju uz rijeku možda trebalo izbjeći i vratiti se na summit.

Teza o tome kako je Vilniuska skupina na kraju ipak bezveze, savršeno se uklapa u mentalitet hrvatskih političara. Mi smo, naime, najbolji i najpametniji, pa nam ne treba netko sa strane soliti pamet. Stoga Radoš vjerojatno smatra da je najbolje raditi po svome, a neka si NATO misli što želi o tim svojim dosadnim uvjetima. Kad je Hrvatska ulazila u Vijeće Europe, ta se integracija stavljala na pijedestal hrvatskog biti ili ne biti. Onaj trenutak kad smo u Vijeće Europe ušli, ta je organizacija postala isto tako bezvezna i nevjerojatno dosadna.

To Vijeće Europe i danas dosađuje nekim čudnim standardima poput povratka izbjeglica, prava na privatnu imovinu, potrebu donošenja ustavnog zakona o pravima manjina ili pak ustroja HRT-a kao javne televizije.

Jedino je nevolja što su uvjeti isti u NATO-u, EU, OESS-u i Vijeću Europe. Baš zbog toga je šef misije OESS-a u Hrvatskoj Peter Semneby u ponedjeljak rekao predsjedniku Mesiću kako bi bilo dobro da Hrvatska što prije donese ustavni zakon o pravima manjina. Semneby je prije odlaska na Pantovčak bio u Kopenhagenu i razgovarao s danskim predsjedništvom Europske unije. EU je OESS-u dao punu potporu, jer su kriteriji te organizacije ujedno i politički uvjeti Unije. Bilo bi dobro da priopćenje sa sastanka Mesić - Semneby pročitaju svi iz koalicije da opet ne bi netko s Markova trga OESS nazvao neozbiljnom organizacijom, kao prije godinu dana. OESS je, naime, ponovno dosađivao nekim uvjetima.

Strani veleposlanici u Hrvatskoj uglavnom se vesele događanjima u Hrvatskoj jer kažu da se napokon nešto događa. Bilo bi jako dobro da se u ostatku godine uistinu nešto počne događati poput, primjerice, sređivanja stanja u pravosuđu. Trebalo bi jedino upozoriti ministricu da naglašavanje tog kriterija EU-a nije bezvezno ni nevažno. U suprotnom ne bi veleposlanike i predstavnike međunarodnih organizacija primala na pet do sedam minuta. Jer, kako ih uredno izvješćuje, nema puno vremena. Jedan joj je veleposlanik odgovorio da mu je dovoljno deset sekundi njezina vremena. »Želite li vi novčanu pomoć moje zemlje u reformama ili ne?«, pitao je veleposlanik.