Da nije političkog Dražena Budiše, ne bilo ni političkog Ive Škrabala. Bez Budiše ne bi postojali ni Goran Granić, Jozo Radoš te većina liberala. Ne tvrdi to - ne daj Bože - moja malenkost, nego Budiša, koji više ne može tajiti koliko se cijeni, voli i uvažava. Previše, dakako. Ako Granićeva, Škrabalova ili Radoševa politička egzistencija ovisi jedino o Budiši, molim lijepo, zbog čega bi neovisniji od svog neprijepornog političkog oca bili Đurđa Adlešić, Ivan Čehok ili Vilim Herman. Budiša je, dakle, tu neposlušnu djecu stvorio, on će ih i iz svojeg zajedničkog doma prognati. I na taj način pokušati politički poništiti. Bit će ono što su i bili - ništa!

»Nitko (od pobunjenih i odcijepljenih neistomišljenika, op. B. Vu.) od njih ne bi bio u Saboru da nije bilo mene i mog političkog djelovanja!«.

Tim više što to nije točno. Jer liberala bi bilo i da nije Budiše. Vjerojatno jačih, postojanih, demokratskijih, stabilnijih i s mnogo važnijom ulogom na hrvatskoj političkoj sceni od one koju su imali za HDZ-ove vladavine. Vidite, Budiša nije trenirao strogoću za vrijeme diktatorsko antidemokratskog sprječavanja oporbe da preuzme na izborima legalno osvojenu vlast u Zagrebu 1995. godine, nije se svim raspoloživim sredstvima - kao što to čini danas - borio protiv pljačke, izbornog inženjeringa i HDZ-ove kontrole na primjer HTV-a. Onima koji su ga sustavno i godinama skidali s ekrana, te Tuđmanove neistomišljenike označavali kao stoku sitnog zuba namijenjenu za odstrel, poput Hloverke Novak Srzić, Budiša je odmah nakon izborne pobjede pohrlio na intervju. Zbog pet minuta svoje slike na ekranu, zaboravio je na svoje tako rado naglašavane principe. Gazi ih i sada kada nastoji sve one koji ne koračaju njegovim nesigurnim političkim koracima.

Nakon dugo vremena i jedan više nego dobar »2 u 9«. Prvi je put Romano Bolković ugostio u svom talk-showu dr. Andriju Hebranga, HDZ-ovca iza kojeg je teško, pa taman gledali i povećalom, zapaziti ijedan crni, kompromitirajući trag. Hebrang je plijenio tečnom, nezamuckujućom govorljivošću, odrješitošću te principijelnim stavom prema protagonistima HDZ-ove makljaže prije, u vrijeme i nakon izbora. Hebrang ostavlja dojam čovjeka koji vjeruje u ono što govori. Poštuje principe, ideje, ljude... Ali samo sebi slične. Neugodno je isključiv prema ljudima drukčijeg, recimo, ljevičarskog svjetonazora, što jasno pokazuje kuda bi, ako Hebrangov HDZ ponovno dobije izbore, Hrvatska zaplivala. S političarima ispunjenim predrasudama i zatomljenom, nevješto skritom netrpeljivošću prema onima koje smatraju krivcima za svoju osobnu sudbinu, moja je malenkost bila višestruko obazriva. Nit" su sreća oni koji od lijeve ne vide desnu, a niti oni koji od desne ne vide lijevu (nogu). Zar je onda čudo što smo neprestano hromi?!