Ne niječući da je Milošević Vollebaeku rekao kako će utjecati na hrvatske Srbe da uspostave primirje u Hrvatskoj, kako bi Hrvati mogli uspješnije ratovati protiv Bošnjaka u BiH, Degoricija kaže: »Miloševiću je bilo stalo do toga da zavadi Hrvate i Bošnjake. Ja sam čitao neke stenograme razgovora Milošević - Tuđman u kojima Milošević kaže Tuđmanu da Turke iz Bosne uzme sebi, jer oni njima ne trebaju. Njega su zanimale dvije trećine BiH. No znam isto tako da to nije bila službena hrvatska politika«

ZAGREB, 9. srpnja – Svjedočenje bivšeg norveškog ministra vanjskih poslova Knuta Vollebaeka u ponedjeljak u Haagu, da je Slobodan Milošević želio hrvatsko-muslimanski rat u BiH pa je 1993. pokazao spremnost osigurati sudjelovanje vodstva kninskih Srba na pregovorima o primirju sa Zagrebom, kako bi se omogućilo hrvatskim snagama da se usmjere na rat u BiH, ide u prilog tezi onih promatrača koji tvrde da je rat na prostoru Hrvatske i BiH bio rezultat dogovora Tuđman – Milošević.

Sadašnji norveški veleposlanik u SAD-u Knut Vollebaek dodao je u svjedočenju: »Milošević je smatrao da je za sve nas važno da se vodi borba protiv Muslimana. On je rekao da će, kako bi se Hrvatima omogućilo da se koncentriraju na Muslimane, zatražiti od vlade u Kninu da sudjeluje na mirovnim razgovorima u Norveškoj i da barem neko vrijeme ne provode vojne aktivnosti protiv Hrvata«.

Slavko Degoricija bio je 1993. i 1994. predsjednik hrvatskog izaslanstva koje je pregovaralo s predstavnicima lokalnih vlasti Srba u Hrvatskoj. Degoricija je, kako sam kaže, sudjelovao u 52 sastanka s lokalnim Srbima, »od Ženeve, Topuskog, Zagreba do Norveške«.

U izjavi za Vjesnik u povodu Vollebaekovog svjedočenja Degoricija kaže da je norveški diplomat, uz njemačkog generala Vahlgrena, »sigurno jedan od konstruktivnijih i pragmatičnijih međunarodnih posrednika koji su djelovali na ovim prostorima u mirovnim misijama«.

»Prije svakog sastanka s nama srpsko bi izaslanstvo bilo na brifingu u Beogradu, Milošević je osobno utvrđivao i sastav njihova izaslanstva. Tako je za susret na sjeveru Norveške kao vođu pregovaračke skupine postavio kontraadmirala Rakića, koji je bio porijeklom iz Like, a supruga i djeca su ga se odrekli i živjeli su u Hrvatskoj. Naravno da je Rakić zbog tih činjenica bio krut pregovarač. Ti su pregovori propali jer je drugog dana Goran Hadžić, koji je također bio u pregovaračkom timu, otišao u Oslo i održao konferenciju za novinare«, kaže Degoricija.Prisjetio se i velikog sastanka koji je, nakon norveškog, trebao biti održan u Beču.

Pripremio sam nacrt sporazuma u devet točaka i Vollebaek je bio uvjeren da će ga Srbi prihvatiti. Sutradan se njihovo izaslanstvo uopće nije pojavilo. Vollebaek je kasnije otišao u Beograd o tome razgovarati s Miloševićem, ali ga on nije htio primiti. Sigurno je da je norveški diplomat bio vrlo angažiran i imao mnogo kontakata sa svima s ovih prostora, ali čini mi se da ni on nije shvaćao da je Milošević istinski zainteresiran samo za "veliku Srbiju", odnosno za izlaz Srbije na hrvatsko more, te da u skladu s tim ciljem i ratuje i pregovara«, tvrdi Degoricija.

On ne niječe da je Milošević Vollebaeku rekao kako će utjecati na hrvatske Srbe da uspostave primirje u Hrvatskoj, kako bi Hrvati mogli uspješnije ratovati protiv Bošnjaka u BiH.

»Moguće je da je Milošević to kazao Vollebaeku, jer je njemu bilo stalo do toga da zavadi Hrvate i Bošnjake. Ja sam čitao neke stenograme razgovora Milošević – Tuđman u kojima Milošević kaže Tuđmanu da Turke iz Bosne uzme sebi, jer oni njima ne trebaju. Njega su zanimale dvije trećine BiH. No znam isto tako da to nije bila službena hrvatska politika. Mi smo se, i prije i poslije razgovora s kninskim Srbima, sastajali s predsjednikom Tuđmanom i nikad nam ništa takvo, o čemu je govorio Vollebaek, nije sugerirano s predsjednikove strane«, tvrdi Degoricija.