Dražen Budiša je neiscrpno vrelo s koga se napaja hrvatska politička scena, mediji i svekolika javnost. Nema tog događaja, pojave ili izjave njegovih oponenata koji ga neće potaknuti na izjavu koja će sve iznenaditi. Budiša je jedan i neponovljiv.

Nakon seanse kod predsjednika Mesića u sklopu konzultacija o novoj vladi, Budiša je, na upit o potpisima potpore Račanu kao novom mandataru, ne trepnuvši rekao: »Tko je uopće konstatirao da je riječ o 84 potpisa«.

Upitan da komentira izjave »odmetnutih« članova svoje stranke koji su osnovali saborski Klub nezavisnih zastupnika liberala, Budiša je jednostavno odgovorio: »Nitko od njih ne bi bio u Saboru da nije bilo mene i mog političkog djelovanja«.

Budiša ih je svih očito volio jer na njih gleda slično kao i Ćiro Blažević na svoje »sinove« nogometaše. Ne može im oprostiti kad napuste dom u kojem su pod njegovim nadzorom stasali, razvili se i prerasli očinske skute. HSLS se ne može, kaže on, doživljavati kao »katapult koji neke izdiže na položaje« da bi oni kasnije zaboravili na stranačke obaveze.

Kad se za to trebalo izboriti 1990., prvi je predsjednik Franjo Tuđman bolje organizirao potporu u zemlji i izvan nje. Budiša je izgubio zajedno s HSLS-om aureolu i mogućnosti koje mu je nudio položaj suosnivača prve stranke osnovane u Hrvatskoj prije odvajanja od SFRJ.

Kad se za to trebalo izboriti 2000., iskrsnuo je stari rutiner Stipe Mesić i pomeo kladioničarske favorite Matu Granića i Dražena Budišu.

Budiša sad pokušava treći put. Nitko mu u tom pokušaju ne smije stati na put jer će se on boriti za svoju viziju do posljednjeg člana HSLS-a. Svi kojima su na pameti neke ideje o očuvanju stranke kao centrističke i umjerene, koji bi željeli da ona ponovo bude moguća opcija srednje klase, poduzetnika i intelektualaca, bit će katapultirani iz nje.

Budiša će ustrajati makar ostao sam, neshvaćen od svih koje je stvorio. Jedino je važan katapult na Pantovčak.