Eto, nakon dugih i glasnih prijetnji Jasne Ulage Valić, HTV je napokon svoj studio učinio dostupnim i tzv. malim ili, točnije, tzv. običnim ljudima. Premda je pojmove »mali« i »običan«, slažem se s voditeljem Krupnog plana Aleksandrom Stankovićem, teško definirati. Prema shvaćanju moje malenkosti, mali, po onom što govori i kako se ponaša izuzetno mali čovjek nečijom pogreškom zalutao u Sabor, je Ljubo Ćesić Rojs. Velik po obujmu, minijaturan po uljudnosti, dobrom odgoju, uvažavanju drugih, svjetonazoru i shvaćanju svoje uloge u hrvatskom parlamentu. Rojs jest, dakle, mali, ali nije običan, jer obični ljudi nisu jedinice mjere za prostakluk i primitivizam. Obično je, uči nas svakodnevica, najprihvatljivije. Obični ljudi su, u pravilu, uglavnom veliki. Što je čovjek veći, to je običniji. Veliki su, naravno, i oni koji s četiri tisuće kuna mogu prehraniti četveročlanu obitelj, školovati djecu, naučiti ih poštenju i živjeti onako kako ne žive političari. Na tuđoj grbači, sa svojom rukom u tuđem džepu, bahato, najčešće niškorisno te na granici, pa i s onu stranu zakona. Ti obični i veliki ljudi ne kalkuliraju i ne trguju moralnim vrednotama kao što to upravo ovih dana čine mali ljudi iz novoformirajuće vladajuće koalicije, ne cirkusiraju u parlamentu poput izvjesnog Madraca, svjetlosnim godinama udaljenog od mudraca, ne siju mržnju, ne prijete neistomišljenicima.

Na te su priče običnih ljudi, koje je Stanković pozvao u studio da bi iz rakursa svoje svakodnevice progovorili o politici, gospodarstvu, nezaposlenosti, društvenim devijacijama, političari, zaslijepljeni trenutačnom perspektivom Banskih dvora, odnosno Gornjega grada, samo odmahnuli rukom. Na čemu gradim tu tvrdnju? Pa, na njihovom bahatom ponašanju te odmah nakon izbora izgubljenom vezom sa stvarnošću i običnim velikim ljudima koji pošteno, strpljivo (ali ne za dugo) spajaju kraj s krajem. Od čistačice Vesne Vuković, nezaposlene informatičarke Antonije Besediček, ZET-ovca Mladena Juraka, mesara Petra Markušića i ribara Antuna Tone Rudana političari su imali što naučiti. Prije svega to da su ih obični veliki ljudi odavno pročitali te da im nitko više ne može prodavati rog za svijeću. Stanković je pogriješio jedino u tome što je s vremena na vrijeme rabio odveć političarski, gotovo činovnički, u doticaju s ljudima od krvi i mesa suhoparan jezik, te što obične velike ljude nije opasao publikom koju bi činili mali i neobični političari.

Gdje bi hrvatskim scenaristima i redateljima bio kraj kada bi znali napisati, odnosno režirati dijaloge poput onog koji je Mesić vodio s već niz godina zabludjelim alkarima. Bila je to jedna od na HTV-u (Odjeci dana Sanje Mikleušević) najboljih drama koju je, na žalost, ponovno ispisala i režirala politika. Kad nisu zaštićeni krivo usmjerenom, zlonamjerno napumpanom, za potrebne svrhe »uvezenom« svjetinom, politikantski su nastrojeni alkari - osvjedočila se cjelokupna hrvatska javnost - mali i do zamuckivanja nemušti. Mesić je njihove malenkosti razotkrio efektno i mudro. Sad će napokon Alka biti svedena na okvire i važnost koji joj pripada.