Tog 4. ožujka kad je u Riječkoj banci u punom zamahu bila izvanredna unutarnja kontrola, uprava je od Čačića kupovala drugi paket dionica. Tri dana ranije, 1. ožujka, kad je započela unutarnja istraga o Nodilovim transakcijama, Čačić je prodao 301 dionicu, za što mu je Riječka banka platila 72 tisuće kuna. Tako je za ukupno 801 dionicu Riječke banke Čačić dobio 192 tisuće kuna. Da Čačić tada nije prodao dionice Riječke banke, njihova bi vrijednost samo nekoliko dana kasnije, kad su nakon izbijanja afere štediše navalile na šaltere banke, bila nekoliko puta manja. Točnije za 801 dionicu Riječke banke Čačić bi mogao dobiti tek šezdesetak tisuća kuna, ako bi u to vrijeme netko uopće želio kupiti te dionice. To što je Čačić trgovao dionicama koje su bile u njegovom vlasništvu nije sporno. Nije sporno ni to što je te dionice prodao samo nekoliko dana prije sloma Riječke banke, ako nije imao informaciju o tome da se u Riječkoj banci već nekoliko dana provodi unutranja kontrola i da se sumnja na milijunske gubitke. Ako to nije znao, onda nije mogao znati ni to da će za dva-tri dana njegove dionice na tržištu postati bezvrijedne.

Informacija o Čačićevoj prodaji dionica Riječke banke dio je izvješća Komisije za vrijednosne papire koje je ovih dana dostavljeno Saboru, što ga je naš list dobio na uvid. U tom izvješću Komisija zapravo odgovara na pitanja saborskih zastupnika o tome tko je u tjednu (27. veljače – 8. ožujka) prije javne objave kraha Riječke banke njezinoj upravi prodavao dionice. Uprava je u to vrijeme već imala upozorenje svog većinskog vlasnika, njemačkog BLB-a o sumnjivim transkacijama s londonskom bankom SCB. Točnije, već 1. ožujka londonska banka poslala je u Rijeku detalje o inozemnim transakcijama Eduarda Nodila, na osnovu čega je i započela unutarnja kontrola.

Dakle, u trenutku kad je od ministra Čačića i još dvadesetak građana kupovala dionice po cijeni od 240 do 270 kuna, uprava Riječke banke je znala da će one za nekoliko dana vrijediti puno manje. Ubrzo nakon izbijanja afere javnost je saznala da je uprava dodatno rasipala milijune kuna kupujući dionice za koje je znala da nakon nekoliko dana na tržištu neće vrijediti gotovo ništa. No, inzistiralo se na informacijama o tome od koga je uprava kupovala te dionice i koga je dovela u povoljniji položaj u odnosu na druge dioničare koji su zbog propasti Riječke banke izgubili milijune.

Početkom travnja dio misterija razotkrili su sami prodavači odnosno brokerska kuća Dalbank vrijednosnice. Oni su priznali da su Riječkoj banci prodali 18.505 dionica, koje su bile u njihovom vlasništvu i vlasništvu njihovih klijenata – malih dioničara. Dalbank je tada tvrdio da je prodajom tih dionica zapravo postignuta nagodba u sudskom sporu, te da nije imao povlaštene informacije o onome što se događa u Riječkoj banci. No, saborski zastupnici i javnost su inzistirali na tome da Vlada objavi pojedinačna imena ljudi koji su Riječkoj banci prodali njezine dionice prije samog kraha. Premijer Ivica Račan u više je navrata naglašavao da će i Vlada inzistirati na tim odgovorima, ali u sabornici nikada nije mogao ponuditi konkretna imena. Listu je u Sabor konačno dostavila Komisija za vrijednosne papire i nakon što se na njoj našlo ime ministra Čačića nameće se pitanje zašto on sam u vrijeme kad se na sjednicama Vlade raspravljalo o Riječkoj banci nije priznao da je bio »vidovit«, jer je prodao dionice prije strmoglavljenja njihove cijene. No, u tom bi slučaju Čačić morao dokazati da nije imao povlaštene informacije o tome što se događa u Riječkoj banci.

Iako smo jučer pokušavali dobiti komentra ministra Čačića o trgovini dionicama Riječke banke, to nam nije uspjelo. Do zaključenja ovog broja ministar Čačić nije odgovorio na naša pitanja koja smo mu uputili faxom preko njegovog ministarstva. Tako smo ostali bez odgovora na pitanje zašto već ranije sam nije otkrio da je trgovao dionicama Riječke banke u razdoblju o kojem se nakon sloma Riječke banke raspravljalo i na sjednicama Vlade na kojima je i sam sjedio. Također, ostalo je nepoznato je li Čačić prodao sve svoje dionice Riječke banke, je li imao više od 801 dionice. Što je najvažnije u cijeloj priči, Čačić nije odgovorio na pitanje je li u trenutku kad je prodavao svoje dionice upravi Riječke banke imao bilo kakve informacije o tome da se u toj banci zbog nagomilanih dugova provodi unutarnja kontrola.