Uspoređen s nekada iznimno utjecajnim političarem koji u Tuđmanovoj sjeni vedri i oblači hrvatskim (i hercegovačkim) prostorom, Ivić Pašali danas doista izgleda nemoćno. Nakon poraza od Sanadera kola su mu krenula nizbrdo. Vjerojatno je i sam bio osupnut silinom udara na ostatke svojih pozicija unutar HDZ-a (sumnjao je da je Sanader sposoban za takvo nešto u čemu se on pokazao pravi maher), što je naposljetku i dovelo do njegova isključenja iz stranke uz pomoć koje je posao provincijskog liječnika zamijenio participacijom u samom vrhu državne vlasti.

Može se sada spekulirati o tome je li pogriješio kada je, umjesto da se »pritaji« dok se eventualno ne zaborave repovi koji se vuku za njim i remete mu imidž u političkoj javnosti, uletio u trku za predsjednika stranke, svjestan da bi, izgubi li, mogao pasti u nemilost. Međutim, računica mu nije bila bez osnove. Procijenio je da mu se u javnost na velika vrata lakše vratiti kao čelnik snažne stranke, s koje bi pozicije onda mogao »izglancati« svoj imidž, nego kao nezaštićena »zvjerka« vjerojatno podložna brojnim političkim trgovinama.

Kako bilo, Sanaderov, Šeksov i Glavašev napad na Pašalića poslije unutarstranačkih izbora bio je više nego logičan. Iz njihove perspektive, ali i perspektive svakog analitičara koji promatra razvoj divergentnih odnosa unutar jedne ne još demokratski sazrele stranke, jedini im je izbor bio da »eliminiraju« svog najljućeg oponenta i njegove najotvorenije zagovornike. U protivnom, s »gujom u njedrima«, političko bi im djelovanje bilo gotovo nemoguće. Druga je stvar što bi jedna velika stranka s respektabilnom biračkom podrškom morala imati ugrađene demokratske mehanizme koji bi dopuštali unutarstranačke konfrontacije, pa i one žestoke, u okvirima zajednički prihvaćenih pravila igre. Izostanak toga, međutim, dovoljno govori o samoj stranci, a još više o njenim čelnim ljudima koji ne žele ništa znati o političkim nijansama već se isključivo ravnaju po crno-bijelim shemama.

Pašalić, dakle, sada mora započeti novi politički život. Doduše, ne mora krenuti od samog početka, prepoznatljiv je što je za političara prednost i kada ta prepoznatljivost može imati negativan predznak, ali kani li se na bilo koji način vratiti, mora kapitalizirati preostalih godinu i pol dana zastupničkog mandata koji mu nudi priliku da često i opširno govori. Nagađa se da će to vrijeme iskoristiti za pripremu osnivanja svoje stranke. Tu je glasinu sam pustio u opticaj, želeći vidjeti koliki bi mu se hadezeovci priključili, istovremeno znajući da se »disidentske stranke« u Hrvatskoj slabo primaju, a i one koje se prime daleko su od moći kakvu bi želio Pašalić. Izglednije je da će djelovati iz sjene dok god ima nade da će se skupiti antisanaderovska kritična masa, koja bi shodno zagonetnim proročanstvima s njegove prekjučerašnje presice u određenom trenutku zbacila sadašnjeg predsjednika HDZ-a i vratila njega.

Do tada, objektivno procjenjujući da je ispražnjen prostor za desničarsko-konzervativnog vođu propovijedat će antiliberalizam, zagovarati povratak Tuđmanu i Šušku te »izgubljenim« nacionalnim vrijednostima. Da je postao predsjednik HDZ-a prilike bi ga natjerale na umjerenost, ovako mu desničarenje služi za drmanje Sanadera, odnosno za zauzimanje pozicije na hrvatskom političkom prostoru ukoliko mu »plan« o povratku u HDZ ne uspije.