Zlatko Vitez sve to nazvao je “kokošinjcem”, što je svojedobno izazvalo javnu sablazan, ali kad se malo bolje razmisli, ispada da je to zapravo bio eufemizam za hrvatski parlamentarni život, koji je ustvari eksplozivna mješavina primitivizma, neotesanosti i divljaštva, a sve to umočeno u derivat mržnje koja se u proteklih desetak godina prometnula čak u politički program.

Hrvatski sabor najbolje je ogledalo domaće političke scene. Na žalost, mnogo puta našli smo se s druge strane ogledala, u svijetu u kojemu vladaju drukčija pravila: rječnik ulice, maniri kvartovskih štemera, ideologija pomračenih umova. Kad se sjetimo tko je sve u tom Saboru sjedio, što se govorilo, kako ponašalo, kad se sjetimo svih onih rojseva, glavaša, vukojevića, bobetaka, kovačevića, merčepa, šošića i njihovih prijatelja i istomišljenika, dođe nam da više nikad ne upalimo televizor. Ili ne iziđemo na izbore. Ili se iselimo iz zemlje.

Prvi nagovještaj kako će se odvijati političke rasprave u novoformiranom hrvatskom parlamentu dao je zastupnik HDZ-a Ivan Bobetko, sin proslavljenoga generala Janka. Iziritiran nastupom zastupnika Srpske demokratske sranke Radoslava Tanjge, u pomanjkanju verbalnih argumenata upotrijebio je one fizičke: iz trećeg reda klupa zavitlao je kožnu aktovku ravno na govornicu za kojom je stajao Tanjga. Bio je to znak da hadezeovci neće prezati ni od konkretnijih, da ne kažemo čvršćih dokaza vlastite primitivnosti.

Kad se nisu laćali mača, neki HDZ-ovi saborski zastupnici laćali su se oštrih prijetnji. Tako je Šime Đodan za vrijeme saborske rasprave 1995. godine zastupnicima HSLS-a poručio da imaju “dinaridske glave idealne za nabijanje na kolac”. A njegov idejni sljedbenik iz Hrvatske stranke prava Anto Đapić bez ikakve ograde demonstrirao je svoju retoričku vještinu poručivši: “I jedan Srbin u Saboru je previše.”

Početkom devedesetih Hrvatski su sabor krasili svakakvi zastupnici. Primjerice, don Anto Baković, klerikalac, nacionalist i plodničarski križar. Rame uz rame s njim saborskim foteljama baškario se i Tomislav Merčep, vođa Specijalne policijske postrojbe MUP-a čuvenoj po zločinima u Pakračkoj Poljani i Gospiću. Taj časni saborski zastupnik žalio se da “na žalost, nije pobio sve Srbe” i nimalo mu se nije sviđalo kad Srbi razmišljaju. “Srbi kad razmišljaju naprave neku svinjariju”, govorio je Merčep, prigovarajući da je već tada, davne 1993. godine, u Hrvatskoj bilo “previše demokracije”. Dvije godine kasnije, uoči izbora, vidio je savršenu priliku “da se zauvijek riješimo Srba i napravimo ekološki čistu državu”, a nakon što je najuren iz HDZ-a, s mjesta predsjednika Udruge dragovoljaca Domovinskog rata bivši saborski zastupnik prijetio je da će nezadovoljni branitelji na šikaniranja “odgovoriti na način koji možda neće biti zakonit”. Takav čovjek sjedio je u Saboru.

Sjedio je i Vice Vukojević. Taj bivši zastupnik ostao je upisan u parlamentarne anale kad je Đurđi Adlešić iz HSLS, nezadovoljan njezinim izlaganjem, dobacio: “Manje pričaj, više rađaj.” Isti taj Vukojević u Saboru je paradirao u odori Hrvatskog vijeća obrane, a sjedio je na čelu prve saborske Komisije za istraživanje žrtava rata i poraća koja je sastavila onaj čuveni filmski uradak o hrvatskim udbašima. Tvrdio je da ne prekapa po dosjeima, već to čini samo u određenim slučajevima.

Unatoč svim tim ispadima, Vukojević se u Saboru zadržao sve dok mu partija nije pronašla bolju sinekuru. Odnosno, sve dok u medijima nije provaljena afera o navodnoj Vukojevićevoj ulozi u silovanju prognanice zatočene u kampu HVO-a u Hercegovini. Priča nikad nije uvjerljivo demantirana, a njezin glavni akter u tišini je prebačen u Ustavni sud. Valjda u skladu s njegovim pravničkim kapacitetima.

Saborsku mirovinu priskrbio je i Ivan Milas, čuvar državnog pečata i autor notorne mjerne jedinice “Kilo mozga dvije kune”, a pratnju mu je činio i Ante Beljo, čiji su se logički sklopovi kretali otprilike ovim nizom: “Nas se dovodi u situaciju da sami pravimo građane drugog reda, da bi nas se kasnije napalo da ljude – diskriminiramo.” Riječ je bila, naravno, o Srbima. Taj isti Milas, ugostitelj s bečkoga kolodvora, socijalno osjetljivi prijatelj sindikalne scene, nakon velikog sindikalnog prosvjeda u veljači 1998. godine mirno je ustvrdio: “Neka oni demonstriraju. To znači da nisu gladni.”

Što se pravaša tiče, zadnje klupe Sabora krasili su Anto Đapić i njegov mentor za magisterij prava, doktor Boris Kandare. Đapić se prvih godina hrvatske demokracije igrao zapjenjenog ustaše, prije nego što se prvih godina 21. stoljeća počeo igrati političara. Visoko uzdignutom desnicom diljem Hrvatske pokazivao je visinu kukuruza u rodnoj mu Slavoniji, a onda se mirne duše vratio u Sabor i tamo verbalizirao svoju ideologiju. Usput je stigao čak i prepisati magistarski rad od Borisa Kandarea, čovjeka koji je 1999. godine, za vrijeme bombardiranja SR Jugoslavije, u Saboru pokrenuo inicijativu da se Clintona ipak natjera da gađa civilne ciljeve u Srbiji. Iako je ovaj poručio da će to izbjegavati.

A kad je u saborskim okršajima ponestalo riječi, poletjele su šake. U listopadu 1994. godine u saborskom kafiću potukli su se Drago Krpina i Dragan Hinić. Krpina je Hinića potegao stolicom, ne računajući da se namjerio na jačeg. Hinić je uzvratio i prgavom hadezeovcu razbio nos. Krpina je kasnije plakao da je u Hrvatskom saboru opet pala hrvatska krv.

U drugoj rundi, Ljubo Ćesić Rojs bio je mnogo mudriji. On se namjerio na prikladnijeg protivnika: žgoljavog IDS-ovca Dina Debeljuha. Golemom ručerdom zamahnuo je prema Debeljuhovu nosu, a kasnije se po hodniku hvalio da se ovaj ne bi ni digao da ga je uspio pošteno odvaliti.

I čemu nas je naučila ova priča o saborskim primitivcima? U prvome redu tome da Ljubo Ćesić Rojs nije jedini i usamljeni primjerak čovjeka koji ulaskom u Sabor dlaku mijenja, ali ćud nikako. Koji oblačenjem odijela, obuvanjem cipela, vezanjem kravate, gledanjem u papire i slikanjem na televiziji ne mijenja usađeni način ponašanja i odnošenja prema ljudima oko sebe. Isti je to tip ljudi koji će se u subotu navečer potući u zadimljenoj birtiji na periferiji, uz glazbenu kulisu turbonarodnjaka i potkožen jeftinom rakiještinom. Ulaskom u politiku dobili su priliku to učiniti na višem nivou, uz jednako jeftinu, ali puno bolju rakiju u saborskom kafiću, te uz odabrano društvo. Poput onoga u birtiji.

Tomislav KLAUŠKI