Ako već ne može biti predsjednik - države, parlamenta ili vlade - i ako već ne može biti ni vicepremijer, zbog čega je prije nekoliko mjeseci napravio sveopći, nacionalni dar-mar, odlučio je biti sve drugo. I predsjednik stranke, i glasnogovornik, i predsjednik parlamentarnog kluba HSLS-a. Naravno, riječ je o Draženu Budiši koji bi, da može i da se njega pita, najradije - uz predsjednika stranke, predsjednika kluba HSLS-ovih zastupnika te glasnogovornika - bio i predsjednik Malog i predsjednik Velikog vijeća, umjesto Branka Levačića međimurski župan, Đurđe Adlešić gradonačelnik Bjelovara, a umjesto Ivana Čehoka gradonačelnik Varaždina. Zato što bi mu na stranačkim izborima mogli okrenuti leđa, vrlo je vjerojatno da Budiša kani u svojoj velikoj osobi utjeloviti brojno članstvo te postati čovjek-stranka. Tako ni s kim neće ništa dijeliti. Niti se s kime svađati. I sam će se, zbog onog mnoštva u sebi, oslovljavati s »mi«.

Glavni Budišini pomagači u narcisoidnom građenju monumentalnog postolja za vlastiti spomenik te stvaranju komično-tragičnog kulta ličnosti upravo su Đ. Adlešić, Levačić i Čehok, koji su pristali prihvatiti teoriju urote protiv vođe i stranke. Ukrcani u malo veći kombi, s Budišom za volanom, nakon radijske obavijesti da se vozači moraju čuvati prometala koje na jednosmjernoj cesti za bolju budućnost juri u krivome smjeru, Budiša, Đ. Adlešić, Levačić i Čehok u glas povikaše:

»Ma kako jedan, svi voze u krivom smjeru!?«

Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti. Njegove su konferencije za novinare, pravi show, tako zahvalan za televiziju, a sukobi s vlastitim koalicijskim partnerima bezkompromisne bitke u kojima Radimir Čačić ne taktizira niti želi diplomatskim rječnikom otupljivati oštricu. On je i najaktivniji, ali i najkontroverzniji ministar u ovoj te, bez dvojbe, i budućoj Račanovoj Vladi. Repovi koji se iza njega vuku još iz bivše države ne daju mu za pravo predstavljati se besprijekornim. Fore da je dionice Riječke banke prodao bez korištenja veza, utjecaja i svoje moćne pozicije baš na dan kada je priznata pljačka, može prodavati djeci vrtićke dobi. Ni najveći naivci neće povjerovati u priče da je sve što su u posljednje dvije i pol godine stekla poduzeća kojima je Čačić (su)vlasnik zasluga sposobnih managera. No, Čačiću nitko ne može osporiti da u sektoru za koji je zaduženo njegovo ministarstvo nije učinjeno najviše. Jedini bez dlake na jeziku ruje, kopa, šamara, gazi te nastoji - za što pred njim treba skinuti kapu - napraviti reda u državnoj birokraciji koja je, uz nesposobne političare, najveća hrvatska rak-rana. Ma kako god ružno zvučalo, sve što je Čačić izdijelio kolegi Božidaru Kovačeviću sasvim je na mjestu. Kao što je na mjestu Čačićeva grožnja da će se Račan, želi li njega i HNS u Vladi, morati obračunati s bandićizmom u poglavarstvu grada Zagreba.