Ako se po jutru doista dan poznaje, tada će sva obećanja Jasne Ulage Valić o nekoj novoj, potentnijoj, malome čovjeku okrenutijoj i kreativnijoj televiziji biti jadni ćorci. Nakon užasno praznog »Dugog toplog ljeta«, satkanog od mnoštva lijepih, ali besmislenih sličica, suočio sam se s još dvama hibridima naslovljenima »Tišina, molim« i »Note, notice«. Nakon što sam ih odgledao, osjećao sam se loše. Premda je riječ o zabavnim emisijama, žalosno. I prazno. Opaža li gospodin Vlatko Silobrčić, predsjednik famoznog Vijeća HRT-a, na što je Hrvatska televizija spala?! Ne, ne, ne opaža, jer se ni on ni većina od 25 vijećnika u medije ne razumije. Ne razaznaje dobru od loše reportaže, dobar od lošega komentara, dobro od loše uređenih vijesti, osim, naravno, ako se ne dogodi eksces. Kakav? Ne, naravno, profesionalan, nago politikantski, s Marsa običnim okom vidljiv. Silobrčić i Vijeće eventualno reagiraju na gaf poput Jasenovca ili Bleiburga, ali ne, naravno, na pogubnu činjenicu da je pad Vlade za HTV-ove genijalce dražićevskog usmjerenja tek druga vijest u Dnevniku. Ne, naravno, na sitne usluge političkim moćnicima, ne, naravno, na glupu konstataciju da francuski žandari nisu nimalo nježno uhitili Maximea Bruneriea, koji je pokušao karabinom ubiti predsjednika Jaequesa Chiraca!?

I tko će onda, ako to ne čini Vijeće, kompetentno ocijeniti emisije, odnosno rad urednika? Nitko. Kola će tako dugo kliziti nizbrdo dok se sama ne zaustave u provaliji ili se, slučajno, prevrnu prije dna. Nakon filmske, »Tišina, molim« doživjela je i kazališnu verziju, ovaj put s novim voditeljima Milom Elegović Balić i Željkom Königsknechtom, koji su u svojoj neidealnosti bili najprobavljiviji dio tog neukusnog ljetnog bućkuriša urednice Tanje Kirhmajer i redateljice Sanje Aničić. Osim nemušto vođenog razgovora sa Zlatkom Vitezom, Žarkom Potočnjakom i Divnom Borčić, »Tišina, molim« bila je koš u koji su trpali stare vijesti i kratke, nerazumljive, loše sročene, još lošije snimljene najave ljetnih kulturnih događanja poput Igara u Dubrovniku ili Splitskog ljeta, koje je na komičan način, ni kriva ni dužna, predstavljala Mani Gotovac. Ne može voditelj koji je samo prezenter tuđeg teksta odraditi dobar intervju. Pa tako nisu mogli ni »Komedijina« prvakinja Mila Elegović ni jedan od najboljih hrvatskih komičara srednje generacije Königsknecht, koji se čak i nije trudio prikriti indisponiranost i indiferentnost. Unatoč tome što je netko rekao »Tišina, molim!«, sva je ta besmislenost i površnost parala uši i oči.

»Note, notice« su još jedan promašajčić za ispunjavanje HTV-ove satnice ili, točnije, šopanje gledatelja lošim spotovima i opskurnim najavicama (ala Uršula). Nema urednika i autora koji su kadri osmisliti kakvu nedjeljnu popodnevnu emisiju koja će nas uistinu relaksirati i zabaviti. Najjeftinije je i najefektnije u studio dovesti goste te razgovorom i glazbom uživo stvoriti dobru atmosferu. Za to, naravno, nisu dovoljne jedino »glave koje govore«, nego pred kamere moraju kreativci i osobe od formata. Neki novi Lokasi, Cmrki, Daniele Trbović ili - »kupio« me »Nogometnom televizijom« - Fodori. Ako ih nemate dovoljno, stvarajte ih, sa Sašom Zalepuginom, recimo. S milijardu i dvjesto milijuna kuna godišnjeg prihoda i tisućama zaposlenih može se napraviti odličan program te, s prisavskom prekobrojnom radnom snagom, svake godine izgraditi komadić autoputa prema Splitu.