Račan trenutno doista nema ozbiljnog protukandidata za čelno mjesto u stranci. Premda je u proteklih deset godina, a posebno nakon dolaska SDP-a na vlast, na političku površinu isplivalo desetak njegovih političara mlađe i srednje generacije, nijedan si nije izgradio takvu poziciju da je u stanju »izazvati« Račana. Slavka Linića je, primjerice, »obuzdala« najblaže rečeno neugodna pozicija u Vladi na koju je došao i koja mu, kako unutar tako i izvan stranke, ruši rejting. Milan Bandić, »dečko koji je obećavao«, poskliznuo se pak na alko-testu i, kani li oživjeti ambiciju uspona prema samom vrhu stranke, morat će se dobro oznojiti. Naravno, pod uvjetom da mu se zaboravi »nestašna« prošlost.

To što Račan nema izglednog protukandidata, za što je dijelom i sam kriv zbog načina vođenja stranke, svakako nije dobro za političku organizaciju koja bi trebala poticati unutarstranačku demokraciju te voditi računa o svojoj budućnosti. Između ostaloga, zdrava konkurencija unutar jedne stranke vodi k profilaciji kadrova sposobnih na svojim plećima iznijeti programe koje zastupaju. No, stanje je kakvo jest. I to onda Račanu omogućava da, znajući kakve kritike može očekivati, uvijek bude korak ispred svojih pritajenih unutarstranačkih oponenata.

Štoviše, može si dopustiti luksuz da ih otvoreno pozove da kažu što imaju, a uz to im još očitati lekciju da su loši i nekvalitetni esdepeovci kad nisu u stanju stisnuti petlju i svoje kritike sasuti mu u lice. S dugom vrstom svojih kritičara, onih što dolaze iz »baze« i koji, potencirajući »žrtvu« SDP-a za dobrobit koalicije, navodno skrbe za »čvrstinu i ugled stranke« okruženu koalicijskim partnerima sa sklonostima »pirana«, Račanu je još lakše izaći na kraj. Čak mu i njihove primjedebe mogu ići u prilog, pošto se uvijek na kraju javlja kao arbitar koji smanjuje unutastranačke tenzije, uvjeravajući članstvo kako je stvar pod kontrolom, a koalicijskim partnerima, uoči odlučnih poteza sastavljanja Vlade, stavlja do znanja da postoje granice preko kojih SDP ne može ići.

Međutim, ima tu još nešto. Sjednice Glavnog odbora SDP-a idealna su prilika ne samo za testiranje Račanove moći nego i za javno demonstriranje pozicije vodeće među koalicijskim partnerima. Javnosti se hoće poručiti da je riječ o stranci koja ozbiljno shvaća svoju ulogu u vlasti, koja ne bježi od problema, ali da nije jedina koja mora podmetnuti leđa. Tako, naoko paradoksalno, kritizirajući Račana, tajno ili javno, svejedno, ali je bitno da javnost to dozna, da je nedovoljno predsjednik stranke a previše premijer, da SDP može doći u poziciju glavnog krivca za eventualni neuspjeh koalicije, jača i Račanova premijerska pozicija i značenje SDP-a u biračkom tijelu. Takva je politička igra legitimna, a koliko će koristi donijeti samom SDP-u te napose građanima Hrvatske tek ćemo vidjeti.