Gotovo sedam godina nakon potpisivanja datyonskog sporazuma, koji je Bosni i Hercegovini donio krhki mir, međunarodne mirovne snage i državno ustrojstvo u dva entiteta, Sarajevo je bilo središtem jednog simbolički važnog, iako ne i povijesnog skupa, kako se takvi razgovori često znaju kititi. Susret hrvatskog predsjednika Stipe Mesića, jugoslavenskog šefa države Vojislava Koštunice i tročlanog BiH Predsjedništva važan je utoliko što je zajedničkom izjavom potvrđena potpora jedinstvenoj Bosni i Hercegovini s tri naroda i dva entiteta i što su državnici ustvrdili kako zemlje susjedi nemaju nikakve teritorijalne pretenzije na BiH.

No, ovi razgovori koji će se nastaviti najesen u Beogradu, a potom i u Zagrebu, nisu bili (i) povijesni jer je za tu dimenziju izostala isprika jugoslavenskog predsjednika Bosni i Hercegovini za sve ono što su toj državi prouzročili u ratu. Koštunica, kojemu je ovo treći boravak u Sarajevu otkada je preuzeo vlast, tvrdi kako umjesto isprike trebaju govoriti konkretna djela, ali na moralni čin nije bio ni ovaj put spreman. Zbog toga je njegov boravak u Sarajevu izazvao kontroverzne reakcije samih stanovnika glavnog grada BiH; na ulicama su osvanuli plakati koji su podsjećali na pokolj u Srebrenici, a SFOR je bio u punom stanju pripravnosti. Iako to možda nakon završetka sastanka više neće priznati, ispriku je intimno priželjkivao i predsjedatelj Predsjedništva BiH Beriz Belkić koji pred novinarima nije želio priznati svoju osobnu frustriranost zbog izostanka isprike ili ograđivanja od Miloševićeve politike, poentirajući riječima kako nije toliko bitno kako se on osobno osjeća, nego je pitanje kako se nakon svega osjećaju građani države kojoj je na čelu, a koji su samo nekoliko dana ranije obilježili godišnjicu pokolja u Srebrenici - najvećoj klaonici ljudi nakon Drugog svjetskog rata.

Jugoslavenski predsjednik, čija zemlja nije ni do dandanas ratificirala daytonski sporazum, pred bosanskom se javnošću nije ogradio od onoga što je toj zemlji napravio njegov prethodnik, balkanski krvnik Slobodan Milošević. Baš zbog toga, Koštunica je nakon sastanka žurno otputovao u Beograd. A njegov kolega sa sarajevskog skupa, hrvatski predsjednik Mesić se ležerno mogao šetati Baščaršijom srdačno pozdravljan od ljudi, dok sličnu ideju jugoslavenskom predsjedniku ne bi mogao predložiti nitko zdrave pameti.

Ocjenu sarajevskog skupa možda je najbolje u nekoliko riječi sročio Paddy Ashdown, visoki predstavnik u toj zemlji koji, otkada je kročio u OHR, ne posustaje s raznoraznim inicijativama, a koji je vrijednost tripartitnog razgovora prepoznao i u činjenici da su se, samo nekoliko godina nakon rata, u gradu koji je postao jedan od najvećih simbola stradanja susreli čelnici država koje su se nalazile na sukobljenim stranama. Nastavak njihovih razgovora može samo osnažiti rješavanje nekih konkretnih problema ili otvorenih pitanja, iako njihove ovlasti i opterećenost domaćim političkim trzavicama nisu baš optimistična podloga. No, led je probijen, mini Dayton je održan. Za simboličnu dimenziju sasvim dovoljno, za povijesnu nekom drugom prilikom, dok se - kako to kaže i Beriz Belkić - ne pojavi neki jugoslavenski Willy Brandt.