Bivši pripadnik kriminalističke službe 72. bojne Vojne plicije, Mario Barišić već nekoliko godina svojim šokantnim svjedočenjima u medijima o navodnim zločinima i kriminalu koji se tijekom rata događao pod nadzorom Vojne policije, konsternira hrvatsku javnost. O svojim saznanjima Barišić je redovito informirao sve vojne instancije, a u travnju 1993. g. odlučio je o tomu progovoriti i pred tadašnjim predsjednikom države Franjom Tudjmanom. Epilog njegova susreta s hrvatskim poglavarom koji je, kako Mario i danas iskreno vjeruje, bio zaprepašten iskazima te odmah naredio da se osnuje posebna komisija kako bi utvrdila vjerodostojnost njegovih optužbi - jest Barišićevo udaljavanje iz Vojne policije te je sve do danas na bolovanju s neriješenim statusom i ugroženom egzistencijom.

Zadnje dvije godine njegova je obitelj pod stalnim policijskim osiguranjem jer se, unatoč svim nevoljama koje su ga snašle, Mario nije odlučio na "isplativiju" šutnju nego se obratio javnosti. Ovih je dana, kao kunski svjedok u slučaju Lora, i pred Sudom ponovio sve ono o čemu je godinama izvještavao vojne i državne instancije, te poimenice za zločine i kriminal optužio niz ljudi iz nekadašnjeg vojnog i državnog miljea. Bio je to i povod za naš razgovor u kojem Barišić eksplicira navodne krimene prozvanih.

- Optužujem ih za zločine nad ratnim zarobljenicima i civilima gdje sam osobno bio svjedok i za djela o kojima ne mogu sam svjedočiti, ali imam izjave autentičnih svjedoka i dokumente koji to potvrđuju. Bio sam stalno u njihovoj blizini i mogao sam, da sam htio, kimati glavom, biti Norac prije Norca. Jedini motiv zbog kojega sam odlučio javno progovoriti jest da krivci dodju na sud, a ne - kako mi neki sada žele imputirati - moje nezadovoljene ambicije i frustracije. Antonijo Lekić, jedan od prozvanih, tvrdi da me nikad nije upoznao i žali me kao psihičkog bolesnika. Ako je zaboravio, Lekića ću podsjetiti da smo se upoznali 6. veljače 1992. godine u zapovjedništvu VP u Šibeniku kad je k nama došao zajedno s Tvrtkom Pašalićem. Nama se u to vrijeme dobrovoljno predao Ranko Pavasović iz Bičina koji je prošao kroz minsko polje i došao na našu stranu preko Prokljana. Kolega Milorad Paić i ja smo ga ispitivali, zanimali su nas podaci o brojnom stanju i naoružanju neprijatelja, i kad smo mi završili, u kancelariju su ušli Pašalić i Lekić. Tada je počela tortura. Tukli su ga šakama i nogama, natjerali da se skine do gola kako bi ga posve ponizili, a onda električnom palicom mučili po svim dijelovima tijela tako da se više puta onesvijestio. To je trajalo sat i pol do dva, a u medjuvremenu su u prostoriju gdje se to događalo stigli i drugi vojni policajci - Miro Petković, Darko Milović, a neko vrijeme je bio i Zvone Cigić.

Neprijateljski je vojnik jedva davao znakove života, a Lekić nam je rekao da ga, ako preživi, moramo ubiti jer će se u protivnom s nama obračunati. Čekao sam do današnjih dana da se obračuna, ali nikako da dođe do toga jer smo Pavasovića, naime, uspjeli spasiti. Deset dana je ležao na Kulinama, a najzaslužniji je, mislim, za njegov život Zvone Cigić. U vezi s tim slučajem, nadam se da ćemo se sresti najesen na šibenskom sudu kada očekujem početak sudjenja za "šibensku aferu". U vezi s ostalim njegovim inkriminacijama, primjerice pljačke i odvođenja civila u Gospiću, skupljao sam dokaze, a kako je bio koordinator MORH-a za Gospić, mislim da će uskoro biti pozvan i na riječki sud. Nikola Krišto, kako stoji u njegovu životopisu i ratnom putu, bio je koordinator za naoružavanje Herceg-Bosne. Ti su ljudi bili pod izravnim zapovjedništvom pokojnog ministra obrane Šuška.

Franju Goretu davno sam prozvao zbog događanja na Kulinama i zlostavljanja ratnih zarobljenika u Lori, o čemu mi je posvjedočio i Ivan Livaja, a njegovu sam izjavu snimio na kasetu, pa on sada neka slobodno tvrdi da se toga ne sjeća. Goreta i Tvrtko Pašalić su odobravali kojekakvim civilnim i vojnim osobama da ulaze u Loru i iživljavaju se na zatvorenicima, o čemu sam govorio i u istražnom postupku. Tvrtka Pašalića uz to i slučaj mučenog ratnog zarobljenika Ranka Pavasovića teretim i za ubojstvo pravoslavnog svećenika u Lori, čime se sam hvalio, a o čemu je trebao svjedočiti i Josip Tabula. Bio je i koordinator za Bosansku Posavinu, gdje se takodjer svašta događalo, ali o tome ne bih sada.

Mihael Budimir dolazi na mjesto zapovjednika 72. bojne VP nakon slučaja vješanja jednog ratnog zarobljenika u vojarni i silovanja ročnih vojnika u Zadru. U vrijeme njegova zapovijedanja događali su se oružani prepadi i pljačke automobila, odgovoran je i za privođenje vojnog policajca Josipa Banovića koji je 15-ak dana, pod lažnim optužbama, bio neprestano izložen fizičkom i psihičkom zlostavljanju od četvorice pripadnika HVO-a koji su u Lori bili skriveni zbog pokušaja atentata na Hansa Koschnika. Kao i ostali prozvani, Budimir se uvijek pozivao na ministra obrane Gojka Šuška koji je najzaslužniji za zataškavanje kriminala u vojnoj policiji i za blokiranje svake istrage. O Tihomiru Oreškoviću koji je u zatvoru, ne želim posebno govoriti. Spomenut ću samo događaj s početka rata, kad je u travnju 1992. došao u Šibenik i zamjerio nam da smo nedovoljno aktivni u pogledu Srba, a oni u Gospiću su problem Srba riješili. No, o tome ću više kad krene rasprava u šibenskoj aferi. Željka Maglova sam već ranije prozvao za Kuline, Miljevce, krađu oružja, drogu itd.

- Da. Kod ministra Šuška smo kolega Paić i ja bili na prijavku 25. rujna 1993. godine, a vodili su nas Mate Laušić i Marijan Biškić. Na razgovor je pozvao i Josipa Jurasa, tada ministra rada i socijalne skrbi, ali čovjeka sa šibenskog područja koji može objasniti neke stvari, te generala Janka Bobetka, kao načelnika Glavnog stožera. Došli smo sa svim dokumentima koji govore o zločinima i kriminalu, ali ih Šušak nije htio uzeti, samo je potvrdio da mi moramo ići iz vojne policije. Pitao sam zašto moramo ići mi koji ukazujemo na one koji kompromitiraju Hrvatsku. Reagirao je general Bobetko, tražeći da se formira komisija.

To se četiri dana kasnije i dogodilo, i na čelu komisije je bio Miroslav Tudjman. Bio je šokiran onim što je vidio i čuo. Na njegovo traženje dostavio sam mu i kompletnu dokumentaciju. No, nekoliko dana nakon toga, poslije svih dokaza, izjava, dolazi odluka da moramo ići iz vojne policije. Tada sam rekao da postoji i vrhovni zapovjednik, na što je uslijedilo vrlo ozbiljno upozorenje da prestanem, da više ne čačkam po ovome ako želim biti na životu, a general Bobetko je, navodno, obećao da će za mene uvijek biti mjesta u Hrvatskoj vojsci. Namjera je bila da me se ukloni, zbog čega su bili poslani specijalci u VP, ali je, kako sam čuo, u posljednji trenutak to spriječio general Bobetko. Tih je godina funkcionirao paralelni sustav koji je o svemu odlučivao, a sve je pokrivao ministar Šušak."

- Mislim da je županijski državni odvjetnik Željko Žganjer s iskrenim pobudama donio nalog o mome osiguranju, želeći me zaštititi. Ali, kako imam iskustva s osiguranjem, jer sam i sam radio na tim poslovima, pa i osiguravao predsjednika države, lako prepoznam kad mi nekoga podmetnu. I sada sam uvjeren da me policija htjela držati pod kontrolom, više nego zaštititi, jer je činjenica da su ljudi iz moga osiguranja više vodili računa o tome s kim se sastajem, gdje idem, nego o tome je li moja obitelj sigurna. Zato sam već nekoliko puta zahtijevao da mi se ukine to osiguranje. Inače, supruga mi je dva puta dospjela na hitnu pomoć, a sada je situacija ipak stabilnija i nastojim na svaki način obitelj izolirati od svega ovoga. Kći mi ima osam godina, a sin sedam, sada će tek u prvi razred, i doista mi je teško zbog njih, ali odustati ne mogu i ne želim.

- I te kako! Sada prijetnje više nisu telefonske, nego se pokušava preko osoba koje su sa mnom u kontaktu. Nudi mi se i novac da odustanem, a neki od prozvanih mole da ih prestanem javno prozivati jer više ne mogu izdržati pod tim pritiskom.

- Ne bih sada o tome govorio, ali uskoro će se sve znati. Ako me pozovu u Haag, odazvat ću se. Što se tiče azila, ako mi uskoro ne bude riješen status u vojsci na odgovarajući način, sigurno ću zatražiti azil i nadam se otići iz ove države.

- Za hrvatski sigurno ne, a da li za račun neke strane države ili eventualno SRJ, ne bih spekulirao. Očito je da im je namjera bila diskreditirati Hrvatsku i Domovinski rat, izjednačiti nas s agresorom i tim nedjelima stalno nas držati u šaci kako nikad ne bismo stali na noge kao pravna država.

Nikad se nisam liječio na Psihijatrijskom odjelu šibenske, niti bilo koje druge bolnice. Ali, kao osoba koja ima evidentiran PTSP redovito se javljam liječniku. Muči me nesanica i stalno mi se pred oči vraćaju slike rata, ali ne one iz direktnog kontakta s neprijateljem, nego one izmasakriranih ljudi u Lori ili na Kulinama. Imam 20-postotnu invalidnost kao posljedicu ranjavanja na prvoj crti, u Bičinama kod Skradina, i kao zapovjednik voda vratio sam se odmah na liniju. Na bolovanju sam i zbog zadobivenih ozlijeda u prometnoj nesreći prilikom povratka iz Zagreba, nakon razgovora s predsjednikom Tudjmanom. Kao što sam rekao na sudjenju u Splitu, ne uzimam tablete, pijem vino i pivo protiv nesanice. Uporno tražim psihijatrijsko vještačenje, i moje i onih koje prozivam, kao i sučeljavanje s njima. Ali odvjetnici uporno to ne žele, nego zahtijevaju da se vještači moja liječnička dokumentacija. Ne govori li to sve o njihovim namjerama?

Svjedok sam i u "šibenskoj aferi" koja obuhvaća zločine, zlostavljanja i likvidaciju zarobljenika na Kulinama, pa naručeno ubojstvo načelnika PU Nikole Vukošića itd. Koliko znam, istraga je završena i na jesen će , očekujem, početi sudjenje. Optužba za lažno granatiranje Šibenika je odbačena, ali za mene je i danas to apsolutno krupna stvar jer je grad nakon toga doslovce zasut granatama.