Hrvatska već pune dvije godine pati od sindroma smušenosti u vanjskoj politici. No, takva razmimoilaženja ne mogu se opravdati nesnalaženjem ili pak obiljem dobrih ideja zbog kojih je teško odabrati pravu. Hrvatska vanjska politika zna samo papagajski ponavljati kako joj je strateški cilj ulazak u EU i NATO, no kad treba povući konkretan potez onda nastupaju partijske ćelije, međusobno sukobljene oko pojedinačnih sektorskih interesa, pa makar to išlo na štetu hrvatskim državnim interesima. U tom cirkusu ministri, i sami dijelovi istog stranačkog miljea, često nemaju snage ni hrabrosti usprotiviti se koalicijskom politikantstvu.

Nesuglasice Mesića i Vlade o tome treba li ukinuti vize za Jugoslaviju ili ne - klasičan je primjer takva ponašanja. Sve je počelo 2000., kad su određeni dijelovi koalicije bili protiv bilo kakve normalizacije odnosa s BiH, zatim uspostavljanja gospodarskih odnosa, da bi posljednji problem nastao s viznim režimom. Prije nego što je u Beogradu ministar unutarnjih poslova Šime Lučin izjavio da će Hrvatska uvesti turističke vize za jugoslavenske građane, četiri je sata razgovarao s Toninom Piculom. Kad se Lučin vratio u Zagreb postalo mu je jasno da uvođenje turističkih viza »neće proći«. Hrvatski su pregovarači tako ispali neozbiljni i smušeni.

Predsjednik Mesić suočio se ponovno zbog sarajevske izjave o bezviznom režimu s problemom rastrgane vanjske politike, koja umjesto da nešto čvrsto odluči i onda iza toga stoji, radije govori jedno, radi drugo, a o trećem šuška u kuloarima. Predsjednika Mesića trebalo bi poslušati barem kad je riječ o vanjskoj politici prema susjedima, jer je na tom području nekoliko puta spasio hrvatski obraz kad je koalicija bespotrebno i besplodno kalkulirala.