Sve ovo tužno i ružno što se događa u Hrvatskoj socijalno liberalnoj stranci prirodan je razvoj događaja, a neprirodno je možda jedino to što će se, barem što se tiče HSLS-a, okončati pobjedom liberalne despocije, tim originalnim hrvatskim proizvodom u izvedbi Dražena Budiše. Naime, sasvim su prirodna raslojavanja i dijeljenje u političkoj stranci koja je utemeljena na krivom srastanju rigidno nacionalističke i socijalno liberalne ideologije, a uz veliku dozu shvaćanja političkog poziva kao preduvjeta bilo kakvog materijalnog probitka.

No, na početku spomenimo samo jednu nelogičnost koja baca malu sumnju na to da će "čvrsta jezgra" HSLS-a protjerati iz stranke sve koji nisu glasovali protiv Sporazuma o nuklearki "Krško". Zaboravimo pritom da je sam Budiša kao voditelj sjednice Vlade pripustio taj sporazum u saborsku proceduru. Ali, što ćemo, na primjer, s aktualnim ministrom gospodarstva u ostavci Hrvojem Vojkovićem koji je kao HSLS-ov ministar branio taj Sporazum u Saboru rekavši da Hrvatskoj donosi više koristi nego štete. Iako nije zastupnik u Saboru, po svim principima uma i logike Vojković bi trebao proći kao 12 "otpadnika", odnosno trebao bi biti izbačen iz stranke. Ali, Vojkovića ni Budiša, niti itko u HSLS-u ne spominje. Ako tko može razjasniti tu enigmu, neka se javi i razjasni je.

Ali nema ništa enigmatsko u činjenici da je županijska statutarna komisija HSLS-a Koprivničko-križevačke županije odbila isključiti saborskog zastupnika Mladena Godeka iz stranke i time dala odbijenicu Draženu Buduši koji je taj zahtjev podnio. Razlog odbijanja isključenja Godeka je isti kao i onaj Vojkovićev, a glasi da je Sporazum o "Krškom" Hrvatskoj donio više koristi nego štete. Svakome je jasno da taj potez županijskog HSLS-a uvelike znači i mogućnost da taj ogranak istupi uz ovakvog HSLS-a pod odlučnom palicom nekad dozlaboga neodlučnog predsjednika HSLS-a.

Svima je jasno da upravo to Budišino inzistiranje na tome da svoj autoritet potvrdi na jednom tako dvojbenom ugovoru kao što je Sporazum o nuklearci neće imati nikavu drugu posljedicu za stranku nego njezino konačno urušavanje. Bit će to prava i konačna atomska fizija HSLS-a u čijem je središtu ideološki rascjep na subatomskoj razini, ali i konačna ideološka atomska fuzija u glavi vodećeg čovjeka HSLS-a. Dražen Budiša se konačno ideološki opredijelio za samoga sebe i bilo bi za njega i sve građane Hrvatske mnogo bolje da je ovako iskreno autoritarno nastupao od početka svojeg politčkog djelovanja ili barem od 1990. godine. Tko zna, možda dva Tuđmana ne bi bila previše.

U svakom slučaju, vratimo se na početak priče, tužno je gledati kako se raspada stranka koja je nekada, prije sukoba Budiše i Gotovca, imala zbilja blistavu perspektivu unatoč svim neprirodnim ideološkim srastanjim. Tužno je, ali je to postala tako tužna stranka da je na njezin raspad najlakše lakonski gledati kao na "bio jednom jedan HSLS".