Ma koliko je (eventualno) želio biti originalan, različit od svoga prethodnika Wolfganga Petritscha, Paddy Ashdown, visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, u prva dva mjeseca svoga mandata pozornost je privlačio uglavnom odlukama o smjenama i suspenzijama dužnosnika. Najnoviju od njih, onu o suspenziji jednog suca Vrhovnoga suda Republike Srpske i dvojice sudaca općinskih sudova (u Širokom Brijegu i Čapljini), Ashdown je potpisao u utorak.

Prije toga smijenio je i načelnika općine Donji Vakuf Kemala Terzića, zbog toga što je svjesno i namjerno ometao povratak izbjeglih Srba u njihove prijeratne domove, te ministra financija Federacije BiH Nikolu Grabovca, za koga je procijenio da snosi moralnu odgovornost za protuzakoniti povrat carinskog depozita jednoj tvrtki iz Orašja. Ovaj niz svakako valja dopuniti činjenicom da je Milenko Vračar, Grabovčev kolega iz Republike Srpske, smjenu izbjegao u zadnji tren, i to tako što je, postupivši po Ashdownovu ultimatumu, sam odstupio s dužnosti.

Spremajući se za angažman u BiH, Ashdown je objavio kako se ne kani baviti raspravama o preustroju te ne(s)pretno »skrojene« države, nego gospodarskim oporavkom, zapošljavanjem i iskorjenjivanjem korupcije. Tu je, naravno, i neizbježno pitanje suradnje BiH (u prvom redu entiteta sa srpskom većinom) s Haaškim sudom, na čijem rješavanju ni Petritsch ni ostali Ashdownovi prethodnici nisu postigli gotovo ništa. Petritsch je to na kraju svoga mandata sam priznao, rekavši: »Odlazim s gorčinom zbog činjenica da su osobe koje traži Tribunal u Den Haagu još na slobodi.« Radovan Karadžić i Ratko Mladić i danas su, šest i pol godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, još daleko od Haaga, a upravo je visoki predstavnik, zajedno s drugim međunarodnim čimbenicima u BiH, najpozvaniji učiniti nešto - »pritisnuti« vladu RS ili uhititi optuženike - kako bi se to stanje okončalo.